evo ak ocete nesto o njemu:
Robert Nesta Marley roðen je 6. veljaèe 1945. u kuæi njegovog djeda na
Jamajci. Uskoro nakon što je roðen, njegov je otac napustio njegovu
majku, iako je financijski nastavio uzdržavati obitelj i povremeno se
vraæao da posjeti svoga sina. Bilo je to sredinom 50-ih, kada je naæi
posao na Jamajci bilo vrlo teško, pa su Bob i njegova majka napustili
svoj dom u St. Ann i uputili se u Trenchtown (Zapadni Kingston) kako bi
pronašli sreæu u velikom gradu. U Trenctownu, Bob je provodio mnogo
vremena sa svojim dobrim prijateljem Nevillom Livingstoneom, kojeg su
obièno zvali nadimkom Bunny. U velikom je gradu Bob, takoðer, bio više
izložen glazbi koju je volio, a koja je ukljuèivala Fats Domina i Raya
Charlesa.
Bob
i Bunny zajedno su pohaðali satove glazbe koje je držao poznati
jamajkanski pjevaè Joe Higgs. Na tim su satovima upoznali Petera
Macintosha i uskoro postali dobri prijatelji. U meduvremenu se
jamajkanska glazba razvijala i postajala vrlo popularna širom Kariba
zahvaljujuæi invenciji Ska glazbe.
Kada
je Bobu bilo 16 godina, poèeo je slijediti svoj san da postane
glazbenik. Glazba je veæini mladih s Jamajke bila jedina moguænost za
bijeg iz surove realnosti. Jedan od tih mladih ljudi bio je i Jimmy
Cliff koji je sa svojih 14 godina veæ imao snimljena dva hita. Nakon
što je upoznao Boba, Jimmy ga je upoznao s Leslie Kong, lokalnom
glazbenom producenticom. Bob je poslušao Jimmyev savjet i otišao na
audiciju kod Leslie Kong. Bobov glazbeni talent došao je do punog sjaja
i poèeo je snimati u studiju svoj prvi single " Judge Not ". Nažalost,
niti "Judge Not" niti njegov single iz 1962., "One More Cup Of Coffee",
nisu bili baš uspješni.
Bob
je uskoro prekinuo suradnju s Leslie, nakon što nije primio nikakvu
plaæu. Slijedeæe su godine Bob, Bunny i još nekoliko prijatelja
formirali The Wailing Wailers. Poèetak nije baš bio sjajan, jer su
nakon nekoliko studijskih proba dva èlana, Cherry i Junior Braithwait,
napustili bend. Unatoè tome, bend je nastavio s radom i bio je
predstavljen Clemetu Doddu, producentu Coxsone izdavaèke kompanije. U
toj su kompaniji The Wailing Wialers snimili svoju prvu pjesmu " Simmer
Down ", koja je postigla prilièan uspjeh na Jamajci.
The
Wailing Wailers, koji su se sada sastojali od Bob Marleya, Petera Tosha
i Bunnya, postali su prilièno popularan lokalan bend. Njihova se
publika rapidno poveæavala i snimili su još nekoliko pjesama za Coxsone
etiketu, koje su ukljuèivale "It Hurts To Be Alone" i "Rule The
Roadie". Bob je uskoro preuzeo ulogu voðe benda i tekstopisca.
Život
Boba Marleya postao je vedriji kada se 10. veljaèe 1966. oženio za Ritu
Anderson. Slijedeæeg dana, nakon vjenèanja, Bob je otišao u S.A.D.
posjetiti majku koja je živjela u Delaweru. Za vrijeme boravka u
S.A.D.-u, radio je kako bi mogao financirati svoju glazbu, ali se
uskoro vratio kuæi. Nakon Marleyeva povratka, glazba The Wailing
Wailersa evolvirala je od Ska-a u Rock Steady. Ova se evolucija
sukobljavala sa zahtjevom Coxsone etikete za Ska bendom. Zbog toga su
novi Wailing Wailersi napustili Coxsone i preimenovali se u The
Wailers.
Umjesto da
traže novu izdavaèku etiketu, The Wailers su odluèili osnovati vlastitu
koju su nazvali Wail 'N' Soul. Taj se dogaðaj poklopio s roðenjem
Marleyeva prvog sina kojeg su nazvali Cedalla. Nekoliko singlova, kao
što su "Bend Down Low" i "Mellow Mood" izdali su za svoju etiketu prije
nego se ugasila te iste godine. Propadanje njihove vlastite etikete
imalo je snažan uèinak na bend i uspjeli su se vratiti na svoj stari
put tek kada su upoznali Leea Perrya. Uz pomoæ Leea Perrya, The Wailers
su stvorili sjajne pjesme kao što su "Duppy Conquerer", "Soul Rebel",
"400 Years" i "Small Axe".
1970.
godine The Wailersi su se proširili za dva èlana - Astona Barreta i
njegovog brata Carletona. The Wailersi su u to vrijeme bili prilièno
popularni širom Kariba, ali još uvijek nepoznati u ostatku svijeta. Ova
im je popularnost omoguæila da osnuju drugu, uspješniju etiketu, koju
su nazvali Tuff Gong, prema nadimku Boba Marleya. Upoznavši Johnnya
Nasha, Marley je otputovao s njim u Švedsku, a zatim u London, gdje je
snimio "Reggae on Broadway", kojeg je izdala etiketa CBS. Nakon toga je
ostatak Wailersa doputovao u London kako bi pomogli promociju singla,
ali su ubrzo shvatili da su ostali bez financijskih sredstava. Bez
ikakvih drigih preostalih mogucnosti, Bob je otišao vlasniku etikete
Island Records, Chrisu Blackwellu, nadajuæi se moguæem ugovoru.
Blackwell je veæ bio èuo za The Wailerse i odmah je s njima potpisao
ugovor. Kao predujam dao im je osam tisuæa funti kako bi se mogli
vratiti doma i snimiti svoj prvi album za Island etiketu. Ovo je bio
vrlo važan ugovor, jer je prvi puta jedan reggae bend imao pristup
najboljim uvjetima snimanja.
Album koji su izdali zvao se " Catch a Fire ", kritièari su ga
vrlo
dobro prihvatili i bio je jedan od prvih reggae albuma. Prije Wailersa,
reggae se prodavao samo u obliku singlova ili na kompilacijskim
albumima. U proljeæe 1973. Wailersi su se vratili u London kako bi
odradili tromjeseènu turneju po Velikoj Britaniji. Po završetku turneje
vratili su se na Jamajku, gdje je Bunny odluèio prestati iæi na
turneje. Zamijenio ga je Joe Higgs. The Wailersi su, zajedno s Higgsom,
otputovali u S.A.D. gdje su trebali svirati kao predgrupa na 17
koncerata, u to vrijeme, najpoznatije amerièke crnaèke grupe Sly and
the Family Stone. Wailersi su otpušteni nakon èetiri nastupa jer su
postali popularniji od grupe prije koje su svirali, a publika je
skandirala "Wail-ers" još dugo nakon što bi Sly and the Family Stone
poèeli sa svojim koncertom. Takoðer su nekoliko puta svirali i prije
Brucea Springsteena.
Nakon
što su ih Sly and the Family Stone otpustili, našli su se Wailersi još
jednom bez novaca, ovaj puta u Las Vegasu. Nekako su se doèepali San
Francisca gdje su održali live koncert za radio stanicu KSAN-FM, a
cijelo je to iskustvo uzrokovalo rast njihove popularnosti u Južnoj
Americi. Krajem 1973. Wailersi su izdali dugo oèekivan nastavak albuma
"Catch a Fire", kojeg su nazvali "Burnin". Na ovom se albumu nalaze
mnogi klasici The Wailersa, kao što su " I Shot The Sheriff " i " Get
Up, Stand Up ". Popularnost Wailersa u Južnoj Americi još više je
porasla kada je Eric Clapton snimio remake pjesme "I Shot The Sheriff",
koji je postao broj jedan na amerièkoj ljestvici singlova.
1975.
izašao je treæi album Wailersa, "Natty Dread", na kojem se nalaze
iznimne pjesme kao " Talking Blues ", " No Woman No Cry " i "
Revolution ". Loša je stvar bilo to što je dvije treæine orginalne
postave Wailersa, Peter Tosh i Bunny Wailer, napustilo bend kako bi se
posvetili solo karijeri. To je uzrokovalo ponovnu promjenu imena
sastava, ovoga puta u Bob Marley and The Wailers. Odlazak dva èlana
benda stvorio je rupu u vokalnoj sekciji, koju su popunile Rita Marley,
Judy Mowatts i Marcia Grittiths. Tog je ljeta bend poèeo novu turneju
po Europi.
Dva koncerta
održana su u Lyceum Ballroomu, oba su snimljena i izdana kao live
album, na kojem se nalazi nezaboravna live verzija "No Woman No Cry",
koja je postala svjetski hit. Grupa je doživjela dodatne promjene
dolaskom u bend Ala Andersona i Bernarda Harveya, koje su kasnije
zamijenili Junior Marvin i Tyrone Downie. Poslijednji put kada su The
Wailers svirali zajedno u orginalnoj postavi bilo je na koncertu
Steviea Wondera za jamajkanski Institut za slijepe osobe.
Bob Marley and
The
Wailers nastavili su s izdavanjem nevjerojatnog albuma " Rasta man
Vibration " 1976. godine. To je potaklo svojevrsnu reggae-maniju u
Sjedinjenim državama, a èasopis Rolling Stone ih je imenovao grupom
godine. Na albumu "Rastaman Vibration" nalazi se snažna pjesma " War "
èiji su stihovi preuzeti iz govora kojeg je održao car Haile Selassie.
Bob Marley je odluèio održati besplatan koncert u Parku narodnih
heroja, u Kingstonu, 5. prosinca 1976. Ideja koju je koncert podupirao
bila je mirovna poruka protiv ratova koji su se vodili u getu
Trenchtowna u to vrijeme. Tragedija se dogodila dva dana prije samog
koncerta, kada je naoružana osoba upala u stan Marleyevih i pucala na
Boba, Ritu i dvoje drugih prijatelja. Na sreæu nitko nije stradao.
Unatoè ovome dogaðaju, Bob Marley je nastavio s prvobitnim planom i
održao nezaboravan koncert pod imenom "Smile Jamaica", dva dana
kasnije. Nakon koncerta bend je otputovao u Veliku Britaniju, gdje su
1977. snimili album " Exodus ", vjerojatno njihov najbolji album
opæenito. Ubrzo je postao album broj jedan u mnogim zemljama, izmeðu
ostalog u Njemackoj i Engleskoj. Takoder je bio jedan od najboljih
albuma te godine. Za vrijeme europske turneje, bend je održao nekoliko
nastupa u londonškom Rainbow Theatre. U svibnju Bobu je dijagnosticiran
rak. Bilo je vjerojatno da bi se širenje raka moglo sprijeèiti tako da
se Bobu amputira nožni palac, ali je on to odbio. Takav bi postupak bio
protiv njegove rastafarijanske vjere. Ovim vijestima ostatak je Exodus
turneje otkazan.
Ipak,
bolest nije sprijeèila Boba Marleya da nastavi sa snimanjem glazbe, pa
je 1978. izdan album "Kaya", koji je imao puno zreliji zvuk nego
prijašnji albumi. Boba su optužili da se prodao, jer su mnoge pjesme
bile posveæene ljubavi ili ganji (marihuani). Rastafarijanci su, naime,
vjerovali da æe ih pušenje svete biljke približiti Jahu (Bogu). U
travnju 1978. Bob se vratio na Jamajku kako bi održao "One Love"
mirovni koncert, kojeg je posjetio i jamajkanski predsjednik Michael
Manley te voða opozicije Edward Seaga. Bob ih je doveo na pozornicu i
èak natjerao da se rukuju. 15. lipnja dodijeljena mu je medalja za mir
u treæem svijetu, koju su mu dodijelili Ujedinjen Narodi. Posjetio je
prvi puta Afriku otputovavši u Keniju i Etijopiju. Na tome je putu
zapoèeo rad na pjesmi "Zimbabwe". Za to je vrijeme bend je izdao drugi
live album "Babylon by Bus", koji je snimljen u Parizu. Album koji ga
je slijedio bio je "Survival" 1978. Na cijelom je albumu oèita
prisutnost motiva preživljavanja crnaca.
Sedamdesete
su se sada vec bližile kraju, a Bob Marley and The Wailers bili su
jedan od najpopularnijih bendova. 1980. prvi su puta nastupali u
Africi, u gradu Gabon. Vlada Zimbabwea pozvala je cijeli bend da
gostuje na ceremoniji u èast neovisnosti njihove zemlje u travnju. Bob
je kasnije izjavio da je taj poziv bila za njega najveæa èast u životu.
Bob Marley je nastavio sa snimanjima i 1980.
izdan je album " Uprising ". Sve se èinilo blistavim - bend je planirao
amerièku turneju sa Steviem Wonderom te zime. Bobovo zdravlje se
pogoršavalo, ali je ipak dobio dozvolu od doktora da ide na turneju.
Turneja je poèela u Bostonu, a slijedio je New York. Za vrijeme
njujorškog nastupa Bob je izgledao vrlo loše i skoro se srušio.
Slijedeæeg jutra, 21. rujna, trèeæi kroz Central Park, Bob se srušio i
prevezen je u bolnicu. Tamo mu je otkriven tumor na mozgu i doktori su
mu predviðali još mjesec dana života. Rita Marley je inzistirala da se
turneja otkaže no Bob je želio nastaviti. Odsvirao je nezaboravan
koncert u Pittsburghu, ali je bio prebolestan da nastavi, pa je turnej
napokon otkazana. To je bio njegov poslijednji nastup. Lijeèenje mu je
malo produžilo život no ono neizbježno ipak se spremalo.
Bob
je prevezen u bolnicu u Miamiju gdje je kršten Berhane Selassie u
etijopskoj ortodoksnoj crkvi, 4. studenoga. U poslijednjem pokušaju da
spasi svoj život, podvrgao se kontroverznom lijeèenju u Njemaèkoj. Za
vrijeme boravka u Njemaèkoj proslavio je svoj 36. i poslijednji
rodenðan. Lijeèenje, nažalost, nije uspjelo. Bob je želio umrijeti kod
kuæe, ali nije doživio da ga prevezu natrag na Jamajku. Umro je 11.
svibnja 1981. u bolnici u Miamiju.
Tisuæe
ljudi prisustvovalo je njegovom sprovodu 21. svibnja, izmedu ostalih
predsjednik Jamajke te voða opozicije. Bob Marley nalazi se danas u
mauzoleju u svom rodnom mjestu. Nakon smrti dodijeljen mu je orden
Jamajke za njegove zasluge. Bob Marley znao je svoju sudbinu. Kao
vizionar, predvidio je i ovo, a njegove æe rijeæi ostati zauvijek
besmrtne u pjesmama u kojima je napisao:
" One bright morning when my work is over I will fly away home ."
Preuzeto s croregae.com
Početna stranica 
