Grotesquera

Evo, ja mislim da je ovo jedna od najčudnijih priča koju sam napisao,
pa samo da kažem da se obucite u najljepše odijelo, zovnite svoju
dragu, naručite kočiju i zaputite se na koncert vašeg života
Grotesquera.

http://docs.google.com/Doc?id=d89dg4k_14gnr4jp




GROTESQUERA
short story written by - Toni Juričić


Kroz gustu maglu koja je pala na ovaj
tmurni grad jedino su mjesečeve zrake i slabo treperenje uličnih petrolejka
davale nekakvo svijetlo u ovo mračno doba. Ledeni je zrak potjerao ljude ranije
kući svojom hladnom prisutnošću. Kroz prozore moglo se jasno vidjeti obrise
ljudi kako se griju ispred peći uz čašicu rakije koja ih je dodatno toplila.
Ulice ovog grada bile su uske i zavojite poput zmije te popločene glatkim crnim
kamenjima. Danju, dok je sunce bilo visoko na nebu te svojim zrakama rađalo
život na zemlji, grad je bio živahan. Na licima ljudi uvijek se nalazio
smiješak, a ulice su ih bile prepune. Ali kad bi sunce utonulo, a sunce noći se
probudilo i zauzelo tron njegovog brata na visokim nebesima te svojim blijedim
zrakama obasjavalo hladnu zemlju koja je najavljivala dolazak ledenu vladavinu
Zimskog kralja. Zadnji listovi koji su pali s ogoljenih drveča letjeli su po
gradu nošeni jakim vjetrom koji je utjeravao hladnoću u ljudsko tijelo.


Ipak na ulicama u to gluho doba noći
začuo se tupi zvuk kopita i kočije koja je išla prema kazalištu par ulica
dalje. Kočijaš je teško podnosio hladnoću koja je obavila grad, te se mučio
gledajuči kroz maglu da ne skrene s puta. Konji su bili umorni poput njihovog
gospodara, te su kao i on, čekali da stignu do cilja i počinu. Sve šta se
kočija približivala kazalištu, žubor glasova u daljini su postajali sve jači i
jači. Napokon, kočija je stigla do svog cilja, velikog i starog gotičkog
kazališta ispred kojeg se okupilo mnogo plemića, obučenih u svoja najfinija
odijela s šesirima na svojim glavama. Svaki plemić pod svoju ruku je vodio i
svoju pratilju obučenu u lijepe i duge haljine, a na njihovim ljupkim vratovima
nalaze se zlatne ili biserne ogrlice koje su poklon od njihovih velikih
ljubavi.


Mnoštvo je nestrpljivo čekalo ispred
kazališnih vrata, a žene su neprestano grlile svoje muškarce da se zagriju.
Neki su razgovarali o predstavi gledajući kako oblaci polako zakrivaju pun
mjesec. Na velikim kazališnim vratma bio je zabijen poster koji je
nagovještavao večerašnju predstavu, koja će se održat samo jednom i nikad više.
Samim time što je predstava rijetka plemići su se naguravali da dođu do karta,
čije su cijene bile astronomsko visoke, kako bi se sutradan mogli hvalit pred
ostalim plemićima koji nisu prisustvovali tom događaju.


Plakat nije previše odavao, samo je
pisalo da je opera koja će se vidjet samo jednom u životu te će onda nestat s
lica ove zemlje. Grotesquera je bilo ime predstave, a ime je bilo ispisano
jezovitim slovima koja su ispisana takvom elegantnošću da je istovremeno
izazivalo divljenje i jezu. Na plakatu nije bilo nikakve slike, već samo
ime,mjesto održavanja i vrijeme predstave, a ispod imena je pisalo – Predstava
koja će se održat samo jednom i nikad više – a ispod toga je pisalo – Predstava
koju nikad nećete zaboraviti -. Upravo taj misteriozni plakat koji je skrivao
ostatak radnje kao zmija noge, je zaintrigiralo umove bogatih plemića.


Plemići koji su bili na visokim
položajima pokušavali su podmićivanjem vlasnika kazališta otkriti o predstavi,
ali bezuspješno jer je vlasnik znao koliko i oni o toj tajanstvenoj predstavi.
Otkrio je samo da je jedne noći došao muškarac, sav u crnom s kapuljačom na
glavi, te mu dao veliku svotu novaca da plati predstavu. Novac je zasjajio u
vlasnikovim očima te se nije zapitkivao previše o predstavi kao što je obično
znao radit. Vjerovao je da čim je čovjek platio skupo za predstavu, da zna šta
radi jer nitko nije lud da da ogromne novce za jadnu predstavu. Čovijek je
također zamolio vlasnika da mu dopusti da njegovi ljudi dekoriraju kazalište za
potrebe opere. Vlasnik, čiji se pogled nije skidao s snopa novaca, je dopustio.
Čovijek se zahvalio, te otišao, a vlasnik kazališta ga više nikad nije vidio.
Par dana kasnije počeli su dolaziti čudni ljudi, koji su bili radnici onog
čovijeka, te mu platili još više novaca samo da ih ne ometa pri radovima.
Direktor je uzeo novac od radnika te se zaputio u svoj ured gdje je veselo
brojao svoje novce.


Nestrpljivost plemića je rasla sve više
i više. Dame su počele puhat od dosade i dosađivat svima naokolo kako bi
suzbili svoju dosadu. Vrijeme početka se počelo približavat, a s tim je sve
više i više rasla nestrpljivost. Kad je nestrpljivost došla do svog vrhunca,
začula su se crkvena zvona, a vrata kazališta se počela polako otvarat.
Plemići, za razliku od ostalog nekulturnog puka, nisu se počeli naguravati već
su laganim korakom ulazili u kazalište. Iz kazališta je izašlo dvoje muškarca u
crnim zimskim kaputima s kapuljačama koje su skrivale njihove glave, a u
njihovim rukama se nalazila baklja. Nisu ništa progovorili, već su samo šutili
i čekali da se plemići skupe ispred njih.Kad su se plemići skupili, crna
dvojica se okrenula te ušla u kazalište, a za njima plemići.


Ok, tekst je predugačak pa za nastavak ročitajte u onom linku na početku teme

je pročitao tko to ? mišljenja kritike =?

ja sam...ugodaj je mracan koji prevladava u tvojim pricama...svida mi se spoj ljepote i gadosti...ta nakaznost sviraca ali ljepota glazbe koju proizvode...a kraj plemica me podsjeca na onu koju cujemo na pokopima"prah si bio prah ces i postati" ili ti "ashes to ashes dust to dust"bar mislim...prica je ok...