Braneći Svoje Svijetlo

Evo dame i gospodo s radošću vam predstavljam svoje nove dijelo,zvano Braneći svoje svijetlo.Prilično je kratka. Uživajte u čitanju :D

Copyright : dopušteno je "skidanje" teksta s neta,te printanje tog teksta.
Strogo je zabranjeno prodavanje teksta bez znanja autora teksta.

Braneći svoje svijetlo
short story written by - Toni Juričić

“ You turn into the light
You’re burning in the night”
-Iron Maiden, Children of the damned



Da vam ispričam jednu priču o meni i svom životu, o mom izlasku iz opake tmine u kojoj sam godinama bio zarobljen, cijelo vrijeme pokušavajući doseći svijetlo koje je bilo skriveno od mojih očiju, ali je svejedno osvjetljavalo moj put davajući mi nadu da ne pokleknem, već da nastavim dalje, da se borim protiv tog groznog crnog ponora, te da konačno izađem iz sjena. Kao i ostatak ljudskog roda i ja sam rođen u tami, jer svi smo rođeni u tami iz koje trebamo izaći, ali nažalost neki cijeli svoj život provedu izgubljeni u njoj, besciljno i uzaludno tražeći svoje svijetlo da ih izbavi.
Često ti ljudi, koliko god dobri u srcu oni bili, mrak im pomrači um, te zaluđeni time šta su osuđeni na to proklestvo, te to šta ne mogu izaći iz nje, uvlače svoje drage osobe u nju, uzaludno misleći da će im oni pomoć da izađu iz nje, ali nažalost tako i njih uvuku u tminu.
Također postoje i oni koji više nisu mogli podnijet te paklene muke, te kojima je tama ponudila grozan ugovor, da ako postanu sluge tame da će ih izvuć iz ovog mraka da konačno vide svijetlo.
Postati sluga tame je nešto najgore šta se može desit, jer su ti zapovijedali raznorazne grozote i koliko god ti se činilo da oni ispunjavaju dogovor da će vas izvest na svijetlo, zapravo su vas uvlačili sve dublje i dublje u ponor sve dok jednostavno niste nestali, a one koji su uspijeli nekako izigrat tamu te uspijeli pobjeć iz nje, zbog njihovih grijeha koje su učinili dok su obavljali grozne zadatke za nju, svijetlost ih je spržilo čim su izašli iz nje.
Moram priznat da je užasno vidjet vidjet kako nekoga svijetlost prži, kako mu sprži sve njegove snove i nade za bolji život, za koji je riskirao sve, čak svoj život i dušu samo da bi osjetio sunce na svojem licu, ali nažalost svijetlost je okrutno prema mraku, kao i šta je mrak okrutan prema svijetlosti, te ne dopušta da onaj koji je prodao svoju dušu mraku za svijetlost dođe u kraljestvo svijetla.
Nekima koji izađu iz tame u svijetlo još uvijek bude teško, jer nikako ne mogu zaboraviti na muke koje su prživljavali, iako su te muke daleko iza njih a oni sada žive mirnim i sretnim životom, ali po noći dok spavaju ta sjećanja ih progone i muče. Nerijetko te osobe ponovno padnu u mrak sa svime šta su izgradili i dobili u svijetlu.
Kad te osobe ponovno padnu u ponor, tama je prema njima okrutnija nego prije, jer su ti ljudi uspijeli pobjeći iz mraka u svijetlost te živjeli sretno dok ih tama ponovno nije našla i vratila.
Tim osobama je neizdrživo mučno ponovno boraviti u tami, jer su okusili svijetlost i sad više od svega žele ponovno ga okusiti, a mrak ih upravo s time muči, jer za kaznu moraju gledat u svijetlo iz svog mračnog zatvora. To je jedno od najgorih mučenja jer je neopisivo grozan osjećaj kad okusis svijetlost i radost života, a onda se ponovno strovališ u sjenu i odonuda zakovan lancima za mrak gledaš prema gore gdje svijetlost i sreća vladaju, a prisjećajuci se svojih sretnih dana i kako su oni sada izgubljeni, a sva nada da ponovno dođu gore je mala.
Ovakve tama najviše voli, zato jer ih je najlakše pridobit, jer će te osobe učinit sve samo da ponovno okuse tu radost života, ali čim sklope savez s mrakom zauvijek su osuđeni na vječnost u bezdanu.

Svim ljudima zarobljenim u tami, jednog dana svane zora i to je njihova karta za izlazak iz ovog pakla. Neki ljudi čim na svom vidiku spaze izlazak sunca dobiju nadljudsku snagu i razbiju lance koji su ih držali prikovanim te potrče prema svijetlu. Dok trče prema slobodi, mrak napada po posljednji put pokušavajući ih sputat da ne uspiju pobjeć iz mraka. Volja tih ljudi je jače od ičega pa čak i od užasa mraka, koji na sve načine napada, te oni nesputani mrakom pobjegnu u slobodu. Nažalost ima i onih čiji je um previše zaluđen mrakom te kad vide zoru, ne primjete je već samo samo nastave patit u mraku čekajuci da im svane zora.
Kao šta sam prije rekao, neke osobe ponovno završe u mraku, neki jer ih je proganjala tama a neki zbog toga šta im se duh previše uzdignuo pa su željeli vidjet još sjajniju svijetlost, pa su poletijeli prema njoj ne obazirući se na pravila svijetla. Sve šta su bili bliži sjajnijem svijetlu sve su više pravila kršili, te umjesto da ih dočeka svijetlost, progutao ih je sumrak te su se našli ponovno zakovani u tami gledajući ono svijetlo prema kojem su letijeli oplakivajući svoju glupost da su zbog njihove lakomnosti ponovno završili u mraku ali također kuneći se da će ponovno osjetit tople sunčeve zrake na svojim licima bez obzira na sve

A sad malo o mojem životu, boravku u tami te mojem izlaku iz nje. Ja sam poput svih rođen u tami, i srećom u ranoj sam dobi izašao iz nje zahvaljujući mojim roditeljima, koji su dugo vremena proveli u njoj, a ožiljci koje su zadobili boraveći u njoj nisu nikad zacjelili. Moj život bio je poprlično miran i ispunjen srećom, ali jedne se godine nad mojom obitelji nadvila sjena koja nas je i progutala te svi smo se ponovno našli u užasnoj tami. Mojim roditeljima je brzo nestalo snage da se bore protiv nje, te ih je zauvijek progutao bezdan.
Ja sam ostao sam boravit u njoj, nadajući se zori.
Kad se nalaziš u tami vrijeme je neobično dugo, sekunda je poput sata, sat je poput dana, dan je poput godine, a godina je poput vijećnosti. Isreno neznam koliko sam dugo boravio u njoj, samo znam da je bilo dugo. Svakim danom sam plakao i molio da mi svijetlost pošalje nadu, da mi da nadu za koju ću se borit da izađem iz ovog ponora, da se oslobodim ovih lanaca jada. Svijetlost nije slalo odgovora, zora nije davala nikakve znakove da dolazi a s tim je moj duh počeo klonut, u mom umu su se počele nastanjivat mračne misli. Počeo sam mrzit svijetlo, zamrzio sam svaki pojam o nadi i o dolasku moje zore. Jednog dana spazio sam pored sebe oštricu, i najčudnije od svega oštrica je dala odsjaj svijetla. U tom trenutku shvatio sam da je ona moj izlaz iz ove paklene rupe.
Uzeo sam oštricu u svoje ruke, prislonio je svojim žilama i u trenutku kad sam mislio dokrajčit svoj život, shvatio sam da ako odlučim sada skončat svoj život, samo cu završit u još večem paklu, a dok sam držao nož osjećao sam oko sebe tamu i njezin podrugljiv smijeh. Bacio sam nož dalje na pod, a kad sam uzdignuo pogled svijetlost je obasjala moje lice, a na obzoru se pojavila zora.
Nikad u životu nisam osjetio takvu snagu, polomio sam lance kojim sam bio zakovan te potrčao prema svijetlosti koja je izranjala iz mraka.
Dok sam trčao osjećao sam kako me nešto proganja, a to je bio mrak pokušavajući me spriječit da pobjegnem iz ovog zatvora. Dok sam trčao u glavi su mi se vraćale sve crne misli i sva sjećanja na moj boravak u mraku, ali nadjačala su ih moja sjećanja na svijetlost. Sve sam bio bliže suncu i sve više sam se prisjećao njegove topline, a nakon šta sam se napokon stigao ispred svijeltosti, okrenuo sam se i pogledao tamu koja se opasno približavala, jer još nije odustala da me pusti u slobodu. Brzo sam se okrenuo i stupio u svijetlo.

Ne mogu vam opisat taj osjećaj kad sam ponovno stupio u svijetlost, osjećaj koji nikad neću zaboravit. Bio sam preporođen. Ponovno sam gledao vedra lica ljudi koja nisu izmučeni mrakom, ali također među njima su i oni koju si preživjeli strahote mraka ali ti se ljudi svakim se danom bude s osmijehom na licu jer znaju da su pronašli nadu te pobjegli mraku. Ti ljudi pomažu drugima zarobljenicima iz mraka da nađu svoju nadu, da i njima svane zora te da se i oslobode i izađu iz mraka.
Ali žalosno je da neki ljudi koji nikad nisu okusili tiraniju tame, prkose pravilima svijetla kako bi pokazali svoju moć, te čine sve samo kako bi njima bilo dobro i pritom ne misle na druge i svoje drage osobe koje povređuju svojim postupcima. Takve uvijek obavije sjena te ih zarobi u mraku, a oni u tom mraku jadikuju proklinjajući sebe i svoju želju za više. Takve budale niti nisu znale kako im je bilo dobro u životu, ali oni su uporno željeli više i više, sve dok im sunce nije spržilo krla i bacilo ih u tamu.
Kad sam se vratio u svijetlost obećao sam sam sebi da neću si dopustit da tražim više jer mogu biti zadovoljan time, jer bolje da mi je život malo osvijetljen nego da mi je sav život utopljen u mraku. “

Svatko u svom životu ima nadu za živjet, svoje svijetlo za koje se svaki dan diže iz kreveta, koje ga pokreće, koje mu dava inspiraciju za živjet te da ga tama ponovno ne obavije i proguta, pa tako i ja imam svoje svjetlo.
To svijetlo je bilo sakriveno dok sam se nalazio u mraku, ali me je uvijek gledalo i čuvalo, ali je bilo u nemogućnosti da me izbavi zbog razloga šta sam ja slijepo vjerovao da nema nade da se izvučem iz one agonije, ali sam je ipak pronašao i uspio se izvući. Ta nada mi je dala razlog da ostanem, da ne propadnem ponovno u mrak iz kojeg sam se jedva izvukao i bio sam joj zahvalan na tome.“

Jednog dana, nad vedrim nebom moje svijetlosti, nakupili su se oblaci i došla je oluja praćena tamom. Iz daljine sam prestrašeno gledao kako je sjena obavija, kako se zrake svijetlosti prigušuju, a na posljetku nestaju u dubini mraka. Ja sam samo prestrašeno stajao gledajući nemogavši vjerovat tome šta se dešava, a još manje nisam mogao vjerovati mojem kukavičluku, da nisam ništa učinio da je pokušam spasiti. Dani su prolazili, ja sam svoje dane provodio sam, mrzeci samog sebe iz dna svoje duše, a mračne misli ponovno su se vratile u moj um. Cijelo vrijeme u glavi su mi se motale slike patnje koju je osjećala moja svijetlost a osjećao sam i bezvrijednost. Sve te osjećaje su pojačavale mračne misli koje su poslane da me ponovno zarobe i vrate u sjenu. Tog sam dana shvatio da ne mogu živjet bez nade, da jednostavno ne mogu funkcionirat bez nje, te sam odlučio poduzet neke mjere da vratim svoju svijetlost.
Vratio sam se ponovno u sumrak, gdje je bilo zarobljeno moje svijetlo. Kad sam ušao u sumrak u daljini su se čuli grozni vrisci patnje od tisuće zarobljenih a među njima je bila i moja nada. Čim je opazila moju prisutnost, nasmiješila se jer je znala da je kraj njenim mukama, a ja sam počeo isijavat svijetlo, jer sam u tom trenutku postao nada moje nade, svijetlost moje svijetlosti. Prekinula je lance te je potrčala prema meni, da je izvučem iz ovog pakla. Na putu nije bilo ničega da je spriječi i sve mi se više bližila, a onda je napadne mrak i baci na pod i počne je vuči prema sebi, da ne pobjegne. U tom trenutku sam se sjetio kako sam jednom dopustio da je tama odvuče, ali ovaj put joj to neću dopustit. Pohitao sam prema mraku te ga napao svom snagom. Moja Svijetlost se uspijela izvuć iz zagrljaja tame koju sam zadržavao. Moja je nada napokon prišla vratima svijetlosti i pogledala prema meni, a zatim je izašla kroz svijetlost i konačno se oslobodila.
Čim je moja svijetlost izašla, nestalo je svijetlosti a mrak je zavladao. Bacio me je duboko u sjenu, ponovno me zarobio lancima i pokušao slomit moj duh govoreći mi da više nema nade za mene te da ću zauvijek ostat ovdje zarobljen i da ću dane provodit u agoniji oplakivajući svoju nesretnu sudbinu. Ja sam mu se nasmijao i pogledao prema nebu te mu odgovorio : „ Uvijek ima nade, čak i u ovom trenutku... “, a na obzoru se pojavila svijetlost koja je proždirala sav mrak koji me okruživao. Kad je tama vidijela da joj se bliži kraj, izvadi oštricu i to istu onu koju sam našao dok sam bio prvi put zarobljen u mraku, te me s njom probode, a tamu je dohvatila i spržila svijetlost. Moja rana koju mi je zadala tmina je bila preduboka te sam preminuo nekoliko trenutaka kasnije obasjan suncem u naručju svoje nade. Tog dana umro sam braneći svoje svijetlo, i isplatilo se, jer bez njega nebi mogao. Bez svijetla, nema života...