Kapelica Anđela Krvavih Suza

evo mog četvrtog rada.
Uživajte u čitanju \/
i naravno napišite svoje dojmove

http://docs.google.com/Doc?id=d89dg4k_8gvp4mb

This work is licensed under a Creative Commons Attribution-Noncommercial-No Derivative Works 3.0 License.

Kapelica AnĐela krvavih suza

Short story written by – Toni juričić

“ Holy Father we have sinned... ”



Sunce je nakon duge noći ponovno počelo izlazit sa mračnog istoka te počelo bacat prve zrake svijetla na uspavanu zemlju pokušavajući donijet toplinu i izgonit ovu zimsku hladnoću. Magla je pala na šumu te je prekrila svojim blijedilom. Cijela je šuma bila izgubljena pod maglenim plaštom, niti nos pred sobom nisi mogao vidjet dok biš pokušavao pronać izlaz iz tog plašta. Iz svog tog blijedila koje se spustilo na zemlju izdizalo se jedno brdo, na kojem je ponosno stajao barokni dvorac obitelji koja je stoljećima vladala okolnim selima.

Kad bi čovijek pomislio da onuda neće proći nijedna živa duša, tog dana jedan ga je putnik putnik uvjerio u suprotno. Tajanstveni putnik polako ali sigurnim korakom kročio kroz maglu, budno prateći put pod nogama, jer maleni iskorak s puta mogao bi biti koban za njegovo putovanje. Putnik je bio ogrnut sivim ogrtačem koji je prema izgledu bio pokrpavan više puta. Na lijevom ramenu je nosio veliku smeđu kožnu torbu u kojoj su bile potrebne namirnice za preživljavanje, dok je u desnoj ruci nosio zagaslu lampu koja mu je noću osvjetljavala put. Da bi se osigurao od opasnosti na remenu je imao vojni nož s poprilično dugom oštricom. Njegovo lice je bilo mrko, a njegova duga smeđa kosa se spuštala na njegova ramena. Prema svemu sudeći, putnikova dob bi bila oko četerdesetak godina. Svojim je smeđim očima pozorno promatrao put, išćekivajući kraj ovog putovanja, jer je počeo osjećat veliki umor.
Napokon je u daljini ugledao dvorac kako se izdizao iz ove grozne magle. Zaustavio se te pogladio je svoju bradicu, a iz kožne torbe izvadi pismo koje mu je poslano i počne ga po stoti put čitat, ali ovaj put na glas.


„ 19.9. XXXX
Dragi Williame,
Dugo je vremena prošlo od kad smo se zadnji put vidjeli. Još uvijek se sjećam one bitke u ratu kad si me spasio i odonda sam ti dužnik. Kako bi ti se odužio, evo pozivam te u svoj dom, bolje reć dvorac koji je stvarno ogroman, ali nažalost i prazan. Drago bi mi bilo da prihvatiš moj poziv da dođeš živjet u moj dvorac. Sluge su marljivi radnici koji bi ti ispunjavali svaku želju, uvijek bi bilo hrane, topao krevet,imamo veliku knjižnica (znam da voliš čitat knjige) i naravno prelijep krajolik i predivan pogled na sela sa tornja. Čujem da ti putuješ svijetom pokušavajući se riješit onih svojih vizija te da se rijetko kad vraćaš kući pa neznam kad češ dobit ovo pismo. Iskreno se nadam da češ prihvatit poziv i smirit se od svih silnih avantura i putovanja, te doći živjet mirnim životom u moj dvorac.
- tvoj prijatelj, Adrian „

Sa pismom je dobio i pismo na kojem je pisalo gdje se nalazi dvorac. Pismo koje mu je Adrian poslao bilo je staro oko godinu dana, jer se nije vraćao kući dosta vremena, a ovo pismo ga je stvarno iznendadilo jer je imao malo prijatelja, a još manje onih koji su mu pisali. Umoran od svih svojih putovanja i pošto je pola svog života proveo usamljenim putovanjima, odlučio se je ponovno vratit u civilizaciju, pa je prihvaztio poziv svog prijatelja. „Nadam se da još vrijedi njegov poziv...“, tiho je prozborio, te se zaputio prema Dvorcu. Dok je hodao prema dvorcu u svojim se mislima veselio onom načinu životu, da više ništa neće trebat radit već da će on biti taj koji će biti služen. Očekivao je da će dvorac biti sav u sjaju, ali je bio tmuran, sam pogled ispunio bi srce nekakvom tugom. William se približio ogromnim vratima dvorca, te pokucao. Nitko se nije odazivao, a William je nestrpljivo čekao da netko otvori vrata. Već je počeo mislit na najgore. Počeo je mislit da će ponovno dobit jednu od onih svojih groznih vizija koja ga proganjaju još od rata. ali u tom trenutku je spazio neke lance blizu vratiju. Nije mogao odoljet a da ne potegne, a kad je potegnuo lanac probudio je zvona koja su glasnim urlikanjem dala do znanja vlasnicima dvorca i njihobim slugama da je pridošlica pred vratima.
WIlliamu je još uvijek u ušima odzvanjao gromoglasan zvuk zvona, a taman kad je prestao, vrata dvorca su se otvorila. Jedna niska starica je izašla iz Dvorca, a po nošnji se moglo vidjet da je bila sluškinja. Mrko je pogledala William, te je počela urlat na njega : “ Si ti lud ?? Uvako rano ujutro budit gazdu ovim vražjim zvonima, pa čoviječe božji gdje je tebi pamet ?“, a William joj hladnokrvno uzvrati : “ PA da ste mi odmah otvorii vrata kad sam čekao nebi bio prisiljen probudit zvona.“, Sluškinja ga ponovno mrko pogleda, ali nije ništa rekla jer ima problema s ušima te ne čuje baš najbolje. “Koga trebate, dobri gospodine ? “, upita ga sluškinja koja je nekako brzo promjenila raspoloženje, a William ugodno iznenađen upita : „Mene je Adrian pozvao u goste pred godinu dana, a tek pred malo sam dobio pismo pa tako malo kasnim.“. Stara se gospođa samo dobrodušno nasmijala, te mu rekla da ide javiti gazdi da mu je prijatelj stigao,a taman kad se okrenula iz dvorca je izišao Adrian.
“Dobro vam jutro.“, pozdravi Adrian prisutne, a na Adrianov mig sluškinja se pokupi u dvorac spremit doručak. Adrian je začuđeno gledao svog prijatelja, a Steve je zbunjeno gledao u Adriana koji se jako promijenio od trenutka kad su se posljednji put vidjeli. „Mislio sam da se nikad nećeš pojavit !“, uskliknuo je Adrian te potrči prema svom starom prijatelju te se rukovao s njim. Adrian je stavio ruku na rame svog prijatelja te ponovno progovorio : “Čoviječe, kako si se promijenio. Vidim da su godine učinile svoje.“, a William mu uzvrati : „Čini se da ni tebe nsiu štedjele.“, na šta su se obadvojica počela smijat.“Ajde, idemo unutra da još malo popričamo prije nego šta doručak bude spreman“, reče Adrian Williamu, te ga povuče u dvorac.


Na dvorac je bila, čini se, bačena neka magija tišine. Sve je bilo tiho, ali ne da se ne čuju koraci, već kao da nije bilo života, a bogami ni veselja. Kad bi nekoj sluškinji palo suđe na pod, zvuk razbijanja odjeknuo bio gromoglasno cijelom dvoranom. Dvorana koja je bila odmah iza velikih kamenih vrata dvorca je bila ogromna, ali i prazna. Dvorana je bila glavni centar dvorca jer od nje si mogao doć u bilokoji dio dvorca, a na sjeveru su se nalazile stepenice koje su vodile do drugog kata, a s tog kata su vodile na treći kat s kojeg ste mogli doć na toranj.
Prvi je kat bio za sluge, njihovo radno mjesto te njihove sobe. Također na prvom katu su bili raznorazni putovi za ostale dijelove dvorca, kao dvorište koje je počelo davat znakove života jer se proljeće bližilo, a hladna zima je odlazila. Glavne sobe na prvom katu su bile velika dvorana, koja je bila često korištena za plesove, te blagavaonica u kojoj je bio dugi drveni stol. Kraj zida je bila velika peć, koja je toplila sobu a na zidu su bili raznorazni trofeji ubijenih životinja. Velika slika Adrianove obitelji je bila obješena na zid do peći.
Adrian je imao dvoje braće, jedan mlađi i jedan stariji. Imao je i mlađu sestru, koja je bila najmlađa u obitelji. Slika je Adrianovog oca, pokazivalo strogim čovijekom dok je Adrian tvrdio da je to samo izgled, te da je otac bio dobričina, poput njegove majke, koja je na slici bila poput anđela, duge plave kose i lijepih velikih plavih očiju. William je strahopoštovanjem gledao sliku, pogotvo Adrianovog oca koji je izgledao da je živ te da budno motri svaki događaj u kući. Dok je William osjećao strahopoštovanje, Adriana je nešto stegnulo u srcu. U toj velikoj i tihoj prostoriji jasno se moglo čuti kako mu srce ubrzano kuca. „ Što je ? “, upita ga William, a njegov prijatelj mu ne odgovori već hitrim korakom iziđe iz prostorije čvrsto se držeci za srce. Adrian je pojurio prema dvorištu, napravio nekoliko krugova oko drva u sredini dvorišta te sjeo na klupicu pored njega. Ubrzo mu se pridružio i William, koji je zaprepašten zdravljem svojeg priajtelja. „Čini se da su me ipak godine uhvatile.“, reče Adrian s malim izrazom smiješka na licu, a William se samo nasmije na to. „U zadnje me vrijeme sve češće stišće srce, kao da me udare za sve moje grijehe u mladosti.“, ponovno progovori Adrian,“ Nakon tragičnog gubitka moje obitellji, samo sam ja ostao živ. Ja sam posljednji izdanak ove dinastije, a uskoro mi se bliži kraj. Nemam ženu, a ni djecu, pa zbog toga moja loza umire a kad meni dođe kraj na ovom svijetu također ce doč kraj i moje loze. Tužno ali istinito“, završi, te podigne pogled prema izlazećem suncu. “ Hajdemo unutra, uskoro će doručak“, predloži Adrian, a William ga je s radošću poslušao jer je stvarno ogladnio.

Doručkovali su u blagovaonici, koja je čak malo zaživjela. Adrian je dopuštavao slugama da jedu za njegovim stolom, što je dalo malo života u ovom „mrtvom“ dvorcu. Doručak ako se to moglo nazvat doručkom, jer je više ličilo na ručak, je bio stvarno bajan. William se dugo nije tako najeo, ali cijelo vrijeme dok je jeo mislio je o Adrianu, koji je sjedio na čelu stola, a iznad njega je visjela obiteljska slika. Mislio je o njihovoj tragičnoj sudbini. Mislio je pitat svog prijateljima što se desilio njegovoj obitelji, ali smatrao je da nije bio prigodan trenutak. Nakon što su završili s objedom otišli su u dnevni borovak, gdje su pili svoj ćaj koji im je pripremila ona stara sluškinja i razgovarali o svojim životima.
Williamova znatiželjnost mu nije dala mira, te bi pukao da nije upitao Adriana o njegovim roditeljima. Adrian ga je samo prostrelio pogledom i odgovorio mu, “Ne želim sad o tome, duga je to i tužna priča.“. William je samo klimnuo glavom kao znak razumijevanja, a Adrian ponovno progovori : “Čuj trebam otić u selo nešto, ti se lijepo raspakiraj. Sluge ce ti pokazat sobu, a ti si slobodan cijeli dan pa možeš to iskoristit u svrhu razgledavanja dvorca i okolice. Možeš otić u svaki kutak, nitijedna soba ti nije zabranjena.“.Adrian se ustane sa svog naslonjača, rukuje se s Williamom te iziđe iz dvorca te se sa svojim slugom uputi u selo. William je neko vrijeme ostao sjedit u naslonjaču i nastavio piti svoj ćaj misleći o svom životu. Nakon nekog vremena pojavio se sluga koji mu je pokazao gdje mu je soba. Soba mui je bila prilično prostrana. Na zidovima su visjele raznorazne slike, koje su bile djela Adrianove majke. Slike su zaista bile impresivne. Prozor je davao prelijepi pogled na okolna sela, ali također je još nešto privuklo pažnju Williamu, bila je to mala kapela blizu dvorca. Neko vrijeme ju je promatrao, a onda se zaputio u istraživanje dvorca.

Dvorac je izazivao veliko strahopoštovanje u Williamu, dok je kročio njegovim praznim hodnicima. Uz zidove su bili posloženi okopi vitezova. Zanimljivo je bilo da je svaki vitez imao drugačiji oklop i mač, ali štitovi su im bili jednaki a na njima je bio istaknut grb Adrianove obitelji. Vitezovi su bili stari stoljećima, barem su se tako činili. William je razgledavao i dvorište, koje su polako počelo budit iz zimskog sna. Divio se radu koji su obavile sluge u tom dvorištu. Stvarno su ga lijepo sredili. Trešnjino drvo u sredini dvorišta a do njega dvije kamene klupice. Do zida je bio veliki vrt, u kojem zasad nije bilo života. William je vjerovao da će biti lijepo gleat kako taj vrt ponovno oživljava. Na prvom katu nije bilo više ništa zanimljivoga, krenuo je na drugi kat.
Drugi kat se sastojao od samo soba. Svaka soba je bila ogromna i prostrana, a kamin je davao toplinu u hladnim zimskim noćima. Na zidovima su bili raznorazni životinjski torfeji. Sagovi na tlu su bili od životinjske kože, a ipred kamina je bila jedan veliki naslonjač u kojem je bili miljna sjedit i zaklimat ispred peći dok vani puše hladan vjetar. Sve sobe su bile slične, samo je dekoracija bila različita, šta se najbolje vidjelo između soba Adrianovih braća i njihove sestre. Soba Adrianove sestre je bila stvarno umjetničko djelo, poput gazdarice te sobe koja je bila umjetnički nadarena.
Na prozorima su bile velike roze zastorje, a u policima na njezinom stolu William je pronašao raznorazne pjesme, priče i njezin dnevnik. Rekao si je da će jedan dan ponovno posjetit tu sobu i sve to pročitat. Na kraju hodnika drugog kata stajala su veliak vrata koja su vodila u sobu Adrianovih roditelja u koju William nije kročio zbog poštovanja. Nakon što je istražio drugi kat zaputio se na treći kat, za kojeg mu je Adrian rekao da će mu biti najzanimljiviji pa se žurnim korakom zaputio prema trećem katu.

Treći kat je bio zapanjujuć. Bio je pravo umjetničko dijelo. Taj kat je bio zapravo toranj, ali u njemu je bila velika knjižnica, ma da knjižnica, to je bilo poput muzeja. Velike spiralne stupe penjale su se prema vrhu torna koji je bio oslikan nevjerojatnom slikom, čak dostojnom onom iz Sikstinske Kapele. Na slici se posebno isticao jedan ženski anđeo koji je plakao krvavim suzama. William je zapanjeno gledao tog anđela i nije mogao kriti oduševljenje, ne samo zbog slike nego zbog cijelog kata.
Također su ne ta tom katu nalazili raznorazni viteški oklopi, oružja. Izbor knjiga je bio ogroman, William stvarno nije znao da je njegov prijatelj prije bio tako prokleto bogat. Popeo se do zadnjeg kata na tornju da se divi onoj slici iz bliza. Trebalo mu je oko desetak minuta da dođe do gore i to ne zbog razloga šta je toranj bio visok, nego je William svako toliko zastao da se nadivi vitezovima i njihovim oružjima, i svako toliko je uzeo koju knjigu u svoje ruke i malo je prolistao te je odložio po strani da je može kasnije lakše naći. Kad je napokon došao do zadnjeg kata, ostao je zapanjen.
Cijeli kat je bila velika umjetniča galerija. Bilo je svega od slika, pa čak i Isusov Križni put koji je nacrtan na pomalo grotestkni način. Srećom da je William imao čvrst želudac pa se nije ispovratio zbog tih slika. Ali ostale su slike bile stvarno lijepo nacrtane. Adrianova majka i njegova sestra stvarno su bile umjetničke duše, a njihov otac je davao sve da im talent dođe na vidjelo.
Pored svake slike bio je jedan prozor koji je davao pogled prema okolii dvorca. Williamu je posebno pozornost opet povukla malena kapelica blizu dvorca. Neko ju je vrijeme gledao, te se okrenuo i zaputio prema dolje da pročita neke knjige. Dok je hodao prema stepenicama podignuo je pogled prema stropu gdje je bila nacrtana ona veličanstvena slika anđela krvavih suza koja izgledala je još bolje nego prije, nije niti znao da slika ima toliko detalja. Sliku su nacrtale skupa Adrianova majka i kćerka. Moglo se primejtit kako je slika podijeljena na dva dijela, jedan od majke jedan od njezine kćerke. Svaki se dio stapao s drugim tvoreći ovo savršenstvo od slike.



-nmastavak teksta možete pronać u onom linku na početku teme