http://docs.google.com/Doc?id=d89dg4k_6c9b9xqThiswork is licensed under a CreativeCommons Attribution-Noncommercial-No Derivative Works 3.0License.Mračni Putshort story written by : Toni Juričić Jedne jesenski večeri,kad je lišće već popadalo s drva, a magla se spustila, u seoskoj birtiji „ Krčma Mudre Sove “ , kao i svake večeri tamo su dolazili lokalni stanovnici okolnih sela kako bi nakon mučnog radnog dana došli u birtiju opijat te prepričavat zgode i nezgoede koje su im se desile tokom dana, a poslije ponoći su znali pričat raznorazne legende koje su obavijale njihov kraj.
Tako je bilo i te noći, lokalni seljak Zdenko se je napokon vratio s njive gdje je cijelo vrijeme radio i pripremajući se za nadolazeću zimu. Zdenko je došao u birtiju da se malo odmori i razveseli s prijeteljima te da se kasnije zaputi kući. U krčmi su se po običaju nalazili njegovi prijatelji koji su također završili s svojim radovima na polju te su se kao Zdenko došli odmorit i „ malo “ popit.
„ Krčma Mudre Sove “ nije se previše razlikovala od ostalih krčma u selu. Jedino po čemu je bila bolja su bile mlade i zgodne krčmarice zbog kojih su seljaci dolazili. Vlasnik krčme je bio Sova, prilično star čovijek, koji nije bio previše pametan ali je znao kako i kamo treba uložit novac.
Tako je dobio svoj nadimak Sova, a često su ga nazivali Mudra Sova. Sova je rijetko kad dolazio u krčmu, jer se smatrao predostojojnim da se mota među seljacima, iako je i on sam bio seljak. Zidovi krčme bili su prepuni trofeja koje su darovali lovci koji su svraćali u krčmu nakon lova.Tako su se na zidu našle raznorazne mrtve živine, uključujuci medvjede, divlje svinje, jelene itd. Što se tiče posluživanja, to je bila najsvjetlija točka u krčmi. Krčmarice su uvijek bile nasmijane i vedre, a izbor pića je bio velik, a piva je bila božanstvena, a još božanstvenije bilo je to šta je nikad nije nestalo. Također krčma je imala sobe za iznajmljivat za one koji su došli u grad na sajam iz dalekih sela, a sove su se nalazile na drugom katu a do njih se dolazilo pomoću stepenica koji se bile u krčmi. Raznorazni gosti su dolazili, uvijek s nekim lovačkim pričama neki put tužnim, nekad sretnim i smiješnim a nekad s strašnim pričama kojima su ledili krv onima koji su ih slušali.
Krčma nikad nije bila prazna, uvijek je netko bio u njoj, također u njoj nikad nije bilo dosadno jer se uvijek nešto dešavalo, pa tako i te večeri.
“ Ej, Zdenko !„ , vikne jedan od seljaka dozivajući Zdenka, a on se okrene prema seljaku koji ga poziva. “ Pridi tu i popi ku biru s manom !“, reče seljak i uzme još jedan gutljaj, a Zdenko nije dvaput promislio o tome da dođe sjest kod njegovog prijatelja i popit koju biru. Zdenko je sjeo za stol svojeg pijanog prijatelja. Kad je htio naručit jednu kriglu, skroz pijani prijatelj Jure ga ušutka i umjesto njega naruči 5 krigli bire i to one najbolje.
“ Šta ce ti jedna krigla prijatelju ? Od toga se nećeš nikako napit !“, kaže Jure. Zdenko mu odgovori : „ Znam ja to dobro,a li danas cu probat doć trijezan doma, jer ako ne dođem će me žena ubit ! “, te su se on i Jure prasnuli u smijeh .“Ali ipak mi nisi trebao naručit toliko, jer neznam ako ću se danas totalno napit, jer mi nije lako se vraćat kući, ipak sam udaljen skora dva sati hoda od svoje kuće, a i obećao sam svojoj ženi da danas neću ostat do kasno . „ . A njegov pijani prijatelj mu odgovori : “Nema veze, prijateljski je dijelit zar ne ? “, a pri završetku rečenice baci pogled na zgodnu krčmaricu koja je donosila krigle te ponovno nadoda : „ Možda je prijateljski dijelit, ali nju sigurno nebi s tobom dijelio .“.
Zdenko je gledao kako njegov prijatelj slini pitajući se ako slini zbog bire ili zbog krčmarice. Kad krčmarica je napokon donijela bire, dvojica prijatelja su se bacili na ispijanje, te su se ponovno počeli natjecali tko će prije ispit cijelu kriglu. Zdenko nije mogao pobijedit svog druga u brzom isijanju krigle, jer je Jure ipak bio lokalni šampion u tome. Nije prošlo ni petnaest minuta, a Zdenko je već bio pijan, doj je njegov drug bio mrtav pijan, ali to ih ipak nije zaustavilo da prestanu s opijanjem te su naručili još nekoliko krigli. Dok su čekali da im krčmarica donese krigle, u birtiju je ušao još jedan njihov dobar prijatelj.
U birtiju je doletio Mauro, isto još jedan seljak koji je napokon dovršio svoj posao na njivi, također umoran ko pas od svog onog rada. Kad su ga Zdenko i Jure spazili, pozvali su ga da im se pridruži u opijanju, te su sebi i njemu naručili nekoliko krigli. Jedino je Mauro bio ravan Juri u ispijanju krigli bira, a kad je sjeo za stol odmah ga je izazvao u tome. Jura nije pristao na dvoboj jer je već bio uništen od pive te zbog toga nije bio u mogućnosti da se natječe. Mauro je sam sebe proglasio pobjednikom, pošto se Jure nije htio natjecat, . „I kako ide ? “, upita Zdenko Maura, a prijatelj mu teškom mukom odgovori : “Bolje ne pitaj ...“ i ispije još jedan gutljaj bire te nastavi : „Znaš onog popa ? “. Zdenko potvrdno klimne glavom, a njegov polupijani drug mu odgovori : „ Ja tog čovjeka više ne mogu smislit, cijelo se vrijeme mota oko moje farme i trabunja o tome kako se u šumi nalazi zlo, koje je on vidio i koje ga je napalo, ali da ga je Svemogući Otac spasio od toga, jer da nije bio tako pobožan u svom životu, da bi ga onda Bog najvjerojatnije ostavio i da ga nebi izbavio od te opasnosti koju je sam Lucifer stvorio. I šta misliš kako je meni po cijele dane radit dok on tamo samo trabunja te gluposti kako trebamo vjerovat u Boga, kako trebamo biti pobožni jer da će nas svemogući Otac spasit onda kada ga najviše trebamo. “. Kad je Mauro završio sa pričom, njegova dva druga su se počeli od srca smijat tim glupostima te nabacujući, kako je popu malo sveta voda pomutila pamet. „ Jadnik nema šta za pit, pa umjesto obične vode pije svetu vodu, očito je to gore nego alkohol, trebali bismo i mi to malo probat, pa ćemo i mi možda upast u vražje kanđe pa će i nas Otac izbavit od toga pa da i mi se možemo naokolo time hvalit !“ , dobaci Jure koji se napokon počeo trijeznit, a Zdenko smijući na to doda :
„Ne želim riskirat ! Ipak mi je bitno da zadržim zdravu pamet i da ne počnem trabunjat naokolo o vražjim poslima u šumi te kako će nas on tući po guzici ako budemo i dalje griješili u životu !“, a pri završetku rečenice, Jure i Mauro su pali na pod umirući od smijeha, a Zdenko nakon šta je do kraja popio kriglu napravi grimasu s licem, koje je sličilo popovom licu te je počeo imitirat glas popa, a u jednom trenutku neka ruka ga uhvati za rame,a Zdenko se okrene i vidi popa s mrkim izrazom liceakako ga gleda.
“ Dobro veče' velečasni, kako ide ? „ ,upita ga Zdenko, a velečasni mu odgovori : „ Misliš da se je lijepo rugat tuđoj nesreći, misliš da se je zabavno rugat se tome šta su mene Luciferove sluge pred par dana uhvatile te izvodili raznorazne grozote samnom izrugivajući se bogu svemogućemu ! O bože imaj milosti prema njima ! A da ne govorim o kurvama babilonskima koje su ih pratile te činile raznorazne bludne grijehe s tim slugama pakla, grijehe tako grozne da ni dan danas ne mogu normalno spavat ! A vi se ovdje smijete tome ! Samo se vi smijte tome, kad tad će vam se to obit u glavu ! “.
Kad je pop završio svoje „ propovijedi “ , Zdenko i njegova dva prijatelja su umirali od smijeha, a Jure dobaci : „ I mi bismo vrlo rado upoznali te griješne djevojke “,a Zdenko i Mauro su još uvijek umirali od smijeha, a pop ih ljuto pogleda, prvo njih pa cijelu birtiju koja se također smijala popovim pustolovinama pa reče : “ Idem ja odavde, ovo je također leglo grijeha! Molit ću za vas, da vas bog izbavi ! “ te izvadi svetu vodicu i počne blagoslivljat birtiju pritom moleći da se oproste grijesi ovim ljudima. Mauro uzme svoje biru i njome proli svećenika, pritom govoreći : „ Evo da i ja vas blagoslovim ! “ ,a kad je prolio biru na svećenika, cijela je krčma prasnula u smijeh, a izbezumljeni svećenik je nešto ljutito promrmljao te izjurio iz „ Krčme Mudre Sove “, a iza njega se orio smijeh pijanih seljaka, koju su se smijali cijeloj predstavi.
Nekoliko minuta nakon šta je pop otišao, smijeh gostiju u krčmi napokon se stišao, a tri prijatelja su ponovno naručili nekoliko krigli. Nakon šta im je krčmarica donijela krigle nastavili s sa svojim opijanjem. „ Krasno ste to izveli dečki „ , reče jedan seljak koji je sjedio odmah do njihovog stola. „ Pa hvala . „ odgovori mu Zdenko, „ Trebalo ga je malo smočit, da si razbistri svoju pametnu svetu glavicu „ , a na završetku rečenice Mauro i Jure su prasnuli u smijeh, najvjerojatnije radi previše alkohola. Seljak se također nasmijao, te nastavio :
„ Znate šta je najgore od svega ? „ , a trojica prijetelja ga pogledaju i niječno klimnu glavom, a seljak nastavi s svojom pričom.
„ Sve to šta je velečasni pričao je istina. Istina je da šumom kroče raznorazne beštije te čudni ljudi iz još čudnijih kultova, najviše ih bude za vrijeme punog mjeseca valjda zbog toga da su onda rituali koje rade uspješniji nego ostalih dana. Bilo kako bilo, nerijetko dok putujem noću na sajam, vidim kako odlaze u šumu činit te mračne obrede. Jednom sam ih pratio, bilo ih je petoro i svi su bili obavijeni u crni ogrtač s kapuljačom s ogrlicom na kojoj je bio neki „pečat“, neznam stvarno šta je to bilo, ali svako je imao drugačijeg. Četvorica su nosila jedan kovčeg, prilično velik, a primjetio sam da je i bio poprilično težak, jer su se prilično mučili nosivsi ga. Također sam primjetio neke čudne crteže na kovčegu, te mi se pričinilo ko da čujem neke zvukove koji dolaze odonuda. Sigurno mislite da lažem, ali mjesećina je tog dana bila neobično sjajna kao i ove večeri, te se sve jasno vidjelo. Moja znatiželja nije dopuštala da ih prestanem pratit, te sam, intrigiran onime šta je bilo u kovčegu, nastavio pratit tajanstvenu petoricu. Došli su do onog šumskog puta, koji je danju najbrži put do drugog sela, ali noću nikad tamo ne zalazi. Čak i one noći kad je mjesečina bila sjajna taj put je bio mračan, čak mračniji nego uobičajeno ali petoricu to nije zaustavilo, a i činilo mi se da su bili sretni zbog toga, te su nastavili svoje neobično putovanje a ja ih nastavio pratit. Dok sam kročio tim mračnim putem osjetio sam takvu jezu koju nikad dosad nisam osjetio, ali me ipak nije sputala da ih nastavim pratit. U šumi su se čuli čudni zvukovi i cijelo vrijeme sam osjećao kako me netko ili nešto promatra, ali pomislio sam da je to sigurno od previše alkohola , ali nažalost nije bilo. Petorica su došli na čistinu u šumi, jedino mjesto koje je mjesečina obasjavala. Njihov vođa je kleknuo na pod i počeo s svojim štapom počeo radit neki znak na podu, a kad je završio ustao je i naredio ostaloj četvorici da spuste kovčeg u sredini znaka. Četvorica su teškom mukom donijeli kovčeg, jer je čini mi se nekako otežao, te ga spustili u sredini znaka te je svaki od njih stao na jedan kraj znaka. Kad sam vidio kao su se postavili, zaključio sam da je znak zapravo pentagram, a svaki je stajao na kraju jednog kraka.
Nakon šta su se svi poredali, započeli su svoj ritual. Svaki je upalio svoju svijeću i držao je blizu tijela te su počeli nešto molit na nekom nepoznatom jeziku kojeg nikad nisam čuo u životu, a pošto sam trgovac znam raznorazne jezike svijeta, ali takav nikad nisam čuo. Svaki od njih je izmolio nekoliko „stihova“ molitve, prvi je započeo molit prve stihove te nakon nekoliko stihova prestao a nastavio je drugi, sve dok nisu došli do zadnjega. Najstrašnije od svega je to šta se je kovčeg počeo sve više i više trest, a u njemu su se čuli grozni krikovi nečega šta želi biti oslobođeno i onoga šta će biti uskoro oslobođeno. Kad je zadnji dovršio s molitvom, svi su skupa započeli molit još neku molitvu, a kovčeg se počeo još više tresti a najgore od svega je to šta je čak počeo levitirat iznad zemlje. Da dobro ste čuli počeo je levitirat, au šumi je zavladala užasna tišina,samo se čula molitva petorice i krikovi koji su dolazili iz kovčega. Svaki od petorice je počeo gasiti svoju svijeću i to u određenom vremenskom razdoblju i svaki put kad bi se svijeća zagasila kovčeg bi počeo pucat. Kad je došlo do zadnje svijće, koju je nosio glavni, on promrlja nešto na tom čudnom jeziku te zagasi svijeću, a kovčeg pukne te padne na pod, a petorca su pala na koljena, te počeli još nešto molit a iz one kutije izašlo je nešto grozno. Iz kutije su počeli izlazit raznorazni duhovi demona, kojima je glas bio toliko prodoran da su mi zamalo uništili uši svojim zavijanjem. Nakon nekog trenutka duhovi su se izgubili u šumi, a iz kovčega je izašlo nešto još gore.
Iz kovčega je izašao divovski demon, velik oko dva metra, a na leđima mu crna rastrgana anđeoska krila. Njegovo lice su „krasili“ neki čudni jelenji rogovi, a oči su mu se sjajile groznom svjetlošću. Kad se uzdignuo pogledao je onu petoricu koja su ga prizvali, te im se obratio na istom onom jeziku na kojem su ga prizvali. Vođa mu je odgovorio, neznam točno šta ali zaključio sam da je htio nagradu za to šta ga je oslobodio, a petorica su to potvrdili. Demon se nasmijao, a ušuma je odjeknula njegovim stravičnim smijehom. Nakon šta se prestao smijat ponovno progovori, a kad je završio s govorom sva su petorica klimnula glavom. Demon je nešto promrljao, a petorica su popadali mrtvi. Kad su pali mrtvi, demon je nešto počeo molit a nekoliko trenutaka kasnije, sva petorica su se dignuli s poda, svi transformirani u nešto grozno. Ja sam s strahom sve to gledao sakriven iza jednog drva te sam mislio pobjeći, ali moja znatiželja je bila tako velika da sam ostao da vidim šta ce se dalje desit. Glavni od petorice je ponovno progovorio s demonom, a onda se okrenuo prema drvu iza kojeg sam bio sakriven, te me je uočio. Zaderao se groznim krikom, a ostala četvorica su se okrenula i pogledala prema meni, drvo iza kojeg sam se skrivo je nestalo.
Demon je pobjesnio i počeo se derat na petoricu te naredio da me uhvate. Kad sam vidio kako se brzo približavaju prema meni, mislio sam gotovo je za mene, ali ipak sam potrčao s nadom da cu se ipak spasit. Trčao sam kroz šumom ali ne onim mračnim putem, već sam skrenuo s njega nadajući se da me neće onuda tražit, ali oni su njušili moj strah te me nastavili pratit. Nekoliko sam puta pao na pod zbog kamena, a grane su greble moje lice dok sam trčao šumom, a iza sebe sam osjećao podrugljiv smijeh koji mi se sve više i više približavao. Napokon sam ugledao neko svijetlo u daljini. Hvala bogu došao sam do kraja šume, a kad sam izašao iz one proklete šume, okrenuo sam se i vidio kako na početku šume stoje sablasna petorica. Jedan po jedan su nestali s mojih očiju, a kad je ostao zadnji i to onaj glavni, osjetio sam kako mi se nasmijao a moja lijeva ruka me počela peći i na njoj je došlo rana u obliku simbola. Evo vidite, još nije zacijelila rana . „ , seljak je pokazao okupljenom mnoštvu svoju ranu, a mnoštvo je samo začuđeno pogledalo ranu.
Početna stranica 
