Project A-X

Evo da ja postam nešto na čemu sam radio ima već dosta i onda skroz zaboravio (nije povezano sa mojim trenutnim radovima, bez brige). Inače je planirano kao uvod u jedan zanimljiv serijal sa više likova, ali sada naravno preispitujem gledišta i koncept. Ovo je tek sada postano na Docs i minimalno obrađeno tako da je poprilično sirovo i dobio sam komentare da sam možda previše detalja potrošio na tehnikalije, pa me zanima šta mislite (inače prerada je bila ta da sam odbacio tajnovitost prvotnog izdanja i predstavio rad u potpunoj realnosti jer sam bio inspiran Mazeovim djelom, ako nekoga zanima).

Enjoy i slobodno komentirajte.

Projekt A-1
Projekt A-2

tek sam sada pročitao, nice work, dobri tehnički podatci, ono sa onim, khm woiki tokije XD si dobro napisao, ovo bi se već moglo razviti u nešto, trebao bi napisati nastavak, a ne cliffhangere ostavljati, dobar in media res pristup, sve odlično =D

predobro dijelo...
i gotovo profesionalno napisano...

sve je dobro, a meni se posebno dojmio kraj... volim takve krajeve...

uglavnom.. ocijenjujem dijelo 10/10... nadam se da cemo dobivati još tvojih radova..

El se radi o kakvim vikinzima,zmajevima,vitezovima ili ne?

Hvala ne komentarima ekipa. I ja se nadam nastavku, premda se sada mislim (malo zauzet i to). Žalim zbog cliffhangera na kraju (premda je malo klišejan), ali on je vitalan jer bi nastavak trebao početi od toga trenutka ovaj put iz perspektive ubojice koji nosi priču dalju. Hehe, Google čini čuda za tehničke podatke ako znaš što tražiš.

@EXTERMINATOR: Errr..... ne.

onda me neznanima

Svakom svoje, naravno.

Arbiter of Change je napisao/la:

Svakom svoje, naravno.

imam feling da se želio napravit odvažan!

jel smem pitat o čem se radi? možda se ufuram u to čitanje =)

Kalma je napisao/la:

Arbiter of Change je napisao/la:

Svakom svoje, naravno.

imam feling da se želio napravit odvažan!

Tko, ja? Uopće ne, samo me iznenađuju neki ljudi koji će potrošiti 5 minuta (primjera radi) na post u kojem razglabaju o tome kako im se to ne sviđa, kako im se ne da, a za to vrijeme su mogli pročitati uradak. Ali kao što sam rekao - svakom svoje.

@Lemonsucker: Slobodno pročitaj jer nije da sam baš pisao roman. Kratko je i mislim da bi svatko mogao pročitao to u svom miru.

Arbiter of Change je napisao/la:

Kalma je napisao/la:

Arbiter of Change je napisao/la:

Svakom svoje, naravno.

imam feling da se želio napravit odvažan!

Tko, ja? Uopće ne, samo me iznenađuju neki ljudi koji će potrošiti 5 minuta (primjera radi) na post u kojem razglabaju o tome kako im se to ne sviđa, kako im se ne da, a za to vrijeme su mogli pročitati uradak. Ali kao što sam rekao - svakom svoje.

@Lemonsucker: Slobodno pročitaj jer nije da sam baš pisao roman. Kratko je i mislim da bi svatko mogao pročitao to u svom miru.

Sve je to dobro Arbitere, ali nisam mislio na tebe!

Ej Arbiter... da bi uploadao tekst moram se registriati?

http://docs.google.com/View?docid=dgnv9q59_17g2s9pp

Acrodyn je napisao/la:

predobro dijelo...
i gotovo profesionalno napisano...

sve je dobro, a meni se posebno dojmio kraj... volim takve krajeve...

uglavnom.. ocijenjujem dijelo 10/10... nadam se da cemo dobivati još tvojih radova..

Potpis

napokon sam ufatio vremena i pročito u miru

jaaako dobro, čekam nastavak...

Kalma je napisao/la:

Ej Arbiter... da bi uploadao tekst moram se registriati?

http://docs.google.com/View?docid=dgnv9q59_17g2s9pp

Da, iako ja ne vidim koje to veze ima sa mojim tekstom koji si linkao... da me nisi kopirao.
Hvala na pohvalama ekipa. Nastavak trenutno nije u planu jer sam zauzet nekim drugim stvarima, a i radim na ovom neimenovanom projektu tako da mi oni oduzimaju dosta vremena.

Arbiter of Change je napisao/la:

Kalma je napisao/la:

Ej Arbiter... da bi uploadao tekst moram se registriati?

http://docs.google.com/View?docid=dgnv9q59_17g2s9pp

Da, iako ja ne vidim koje to veze ima sa mojim tekstom koji si linkao... da me nisi kopirao.
Hvala na pohvalama ekipa. Nastavak trenutno nije u planu jer sam zauzet nekim drugim stvarima, a i radim na ovom neimenovanom projektu tako da mi oni oduzimaju dosta vremena.

Ma ne... stavio sam link tu da znaš na što misim! JEr trebam uploadat i ja neki text...

Možeš uploadati teksti, a možeš i direktno tamo pisati.

e pa jebemu mater, arbiteru gade ovo je odlično

Da, moram reći da sam iznenadio samog sebe. Ne nužno kvalitetom pisanja nego više samim stilom.

Jao, evo me malo inspirirala današnja Istraga (bar ideološki) za direktni nastavak.
Nadam se pokriti onog napucanog lika (mislim, onog koji je preživio)... with a supernatural twist!

zar ces uvest u priču kako-se-ono-zove-kad-se-umiješaju-nadprirodne sile ?

Of kors (inače je tako i zamišljena, nisam ciljao na nekakav real-life story), samo što ću dati jedno realno gledište na sve. Naravno, očekujte vaše omiljene kreature.

žene? =D

Među ostalim.

EDIT: 2 uvodna odlomja gotova (ovaj bi trebao biti malo veći, nešto da malo kontriram Morgotha ).

Eh, evo ga. Dokaz da možeš napisati nekoliko redova bez da uopće takneš akciju. I da - pržili vas cliffhangeri. Inače, eksperiment ovog dijela su bili dijalozi koji, po mom mišljenju, nisu baš loše ispali.

http://docs.google.com/View?docid=dgnv9q59_19c4h79m

Citat :

Projekt A-2

by Arbiter of Change/Arbiter


„Gledaj, koliko sam ti puta rekao da ću pogriješiti ako se ne prestaneš trzati kao da te koljem?“ reče mi Andre dok po prljavom stolu traži nekakvu krpu kojom će pobrisati krv koja je na novo procurila meni po leđima, a i po stolici, zbog čega je i najviše bio pogođen. Po zvuku mi se ne čini da ga je poprskalo, premda je već sada dovoljno iziritiran. „Mora da je bilo nekih… mmm, pa recimo stotinu puta! Što misliš tko će sada morati čistit ovo sranje?“ sada se već derao dok je pogledom i lijevom rukom kopao po stolu usput prevrćući neku kanticu sa zlatnom bojom „Pas mater!“ zaderao se kad je zapeo prstom i prolio sadržaj (prljava zlatna boja s komadićima… nečega, u njoj) po čitavoj površni stola. „Evo gledaj… tako mi i treba kad gubim vrijeme na tvoje.“ sada već ljut je konačno našao krpu i pogledom punim predaje (ili ljutnje?) gledao kako se boja razlijeva po instrumentima na stolu te kako kapa na pod s kraja. Očito je bio u dilemi na što upotrijebiti ovu prašnjavu krpu koju je našao – na mene i moje, sada već obilno krvareće, rane ili na to da pokuša spasiti štogod od svojih instrumenata. „Heh, uvijek ih mogu oprati… šteta što ne mogu isto i s tobom napraviti“ rekao je konačno sa smješkom. To je bio Andre kakvog volim i poznajem… dobro ajde, samo poznajem. Ni vlastita majka ga ne bi mogla voljeti, premda pretpostavljam da bi to više bilo zbog zanimanja, a ne zbog njegovih (ionako gadnih) životnih navika.

„Argh! Jebem ti, daj pripazi malo! Opet ćeš mi raskrvariti leđa“ kažem mu ja preko ramena dok sjedim na pokidanoj stolici s nešto malo kožnih (lažnih vjerojatno) navlaka. Po tragovima osušene krvi vidim da nisam jedini koji posjećuje ovo mjesto. Pretpostavljam da ni drugi gosti nisu bili ovdje zbog društvenih događanja.

„Hehe, ajde daj se smiri. Uskoro sam gotov…. nisam znao da si počeo psovati.“ dobaci mi sa onim svojim iskrivljenim smješkom, onim koji govori da je on tu glavni. K vragu, mislim da sam čak i pokupio taj smješak od njega. Ne bih znao… dugo se već nisam pogledao u zrcalo. Možda bi trebao budući da mi je to jedna od onih prednosti koje još imam nad Andreom i ostatkom njegove krasne obitelji, bar kako se oni nazivaju. „Neki su meci sami ispali kad se tkivo povezalo, ali dobra većina je ostala unutra. Ček, ček…“ tada ponovno čujem ono rovanje pincete, škarica i čega sve ne dok mi prodire u meso na leđima. „O jebem ti, argh! Zašto mi ruješ po leđima kad me propucao u ARGH! prsa?“ pitam kroz bolne udisaje. Ako ima jedna lekcija koju sam naučio u ovom kratkom životu onda je da postoje neke stvari na koje se nikad ne navikneš, a bol koju uzrokuje prodiranje kože je definitivno jedna od njih. Čujem korake i zvuk struganja metala o metal. Pretpostavljam da je odložio instrumente na stol, bar na onaj dio stola koji nije prljav – bilo to od one zlatne boje ili već stare nečistoće, koja je varirala od hrđe (to Andre, jako sterilno mjesto, nema što) pa do stare krvi i tko zna čega još. Koraci mi se približavaju, onim povuci-potegni tempom, i kad podignem glavu vidim da je Andre došao ispred mene. Već je gotovo? Navukao je na lice onaj svoj podli smješak – onaj od kojeg poželim da sam u drugoj sobi. U sobi okruženoj neprobojnim staklom i 2-3 tjelohranitelja, naravno.

„Zašto? Pa manje boli… barem ako se potrudim izbjeći važnije mišićne niti i izbjegnem sudaranje sa kralježcima. Nešto što mi, bojim se ovaj put, nije baš pošlo za rukom.“ kaže mi sa onim zlim (da, zlim) smješkom. „Ali svjedno mislim da je sve prošlo kako treba.“

„Jesi li siguran da je sve u redu? Znaš, nisam zaboravio Milano i kako si se tamo ovaj… iskazao.“

„Da, da sve je sigurno. Čekaj, možda samo da ti još stavim zavoje na te rupe dok ne zacijele iznutra. Dezinfekcija nije problem. Pusti nek se do kraja poveže i sve će se srediti. Čekaj tu.“ kaže mi i krene put vrata. „Slobodno se malo razgibaj po sobi. Vanjske rane su već zatvorene tako da ne bi trebao početi krvariti, ali slobodno probaj.“ opet onaj zli smješak, ovaj put sa dozom izazivanja „Odmah se vraćam. Divi se ljepoticama koje sam izvukao iz tebe.“ namigne mi još jedanput i pokaže očima na uprljanu kvadratnu posudicu na stoliću lijevo od mene. „Tamo sam ih stavio, ako te zanima. Ništa posebno, samo mali kalibri. Ništa odveć smrtonosno.“ I baš kad izgleda da će krenuti prema vratima stane još jedanput i pogleda me. Ovaj put mu u očima vidim zabrinutost (vjerojatno za sebe) i jedan od onih rijetkih osjećaja – strah. Andre je shvaćao posljedice svog čina. Znao je što znači pružiti utočište nekome poput mene u ovim vremenima.

„Slušaj, ako ti nije teško bi li mogao…“

„Znam, ne brini.“ kažem ja. „Ostati ću unutra. Ne želimo da me tvoja klijentela vidi, zar ne?“

„Tako nešto, da.“ opet onaj njegov smješak, ali ovaj put čak sa dozom razumjevanja (olakšanja?) umješanim u njega. Čudan si ti čovjek Andre. „A i mislim da je ostati unutra bolje za tebe. Probaj nešto pojesti ako tijelo prihvati. Rane ti nisu teške pa bi trebalo ići glatko. Ajde, pričekaj malo da odem po te zavoje.“

Još dok je govorio pokrenuo se u smjeru vrata koja su očigledno vodila u ostatak kluba. I doista, kad je otvorio ta poprilična teška metalna vrata uz škripu (pedantan sa podmazivanjem kao i inače) prodrla je zaglušujuća glazba. Hvatam ritam… neki techno. Nije bitno, imam važnij stvari na pameti.Valjda moje tkivo (ne volim misliti o tome kao o mesu) na torzu nije jedino koje je prošlo kroz ubrzan popravak kroz zadnjih nekoliko sati. Da, već osjećam kako se vlakna namještaju… ne mogu reći da je osjećaj ugodan, ali služi svrsi. „Arghhh… o jebote.“ izljeće mi dok se ulazna rana iznad srca zatvara na moje vlastite oči. Doista, nikad se ne možeš naviknuti na takvo nešto.

Ustajem sa stolica i polagano ispitujem stabilnost svojih koraka… 1…2….3…. stabilno za hodanje, premda pretpostavljam da ne bi baš izdržao trčanje na 100 metara. Jedno od onih čudnih svojstava jer, koliko znam, nisam niti jedan metak primio u noge. Izgleda da tijelo reagira refleksno. Sjećanje… refleksno sjećanje. Znam da sam se vozio automobilom, brzo, po autocesti. Nosio sam nekakav paket. Paket! Tada se kao proboden hvatam za prsa istovremeno se nadajući da je paket još kod mene, a i zbog toga jer se preostalo slomljeno rebro konačno namjestilo uz nekakav neugodan zvuk. Primjećujem (smiješno da nisam ranije) kako uopće nisam odjeven već kako imam samo ove grube zavoje zamotane oko prsa i desne ruke. Više nisu potrebni, ako je vjerovati Andreu (bar ne ovi grubi), ali ipak bolje da još malo ostanu. Paket! Bacam pogled po sobi u nadi da ću ga vidjeti, ali bez uspjeha. Sobica je možda 5x5, ali Andre (uredan kakav je) je nabacao toliku stvaru u nju da izgleda kao da je ormar. I ono malo tapiserije što je bilo po zidovima je otpalo, netko je iskidao, a i izgleda i da se netko igrao vatrom ovdje. Soba je dovoljno svijetla, i izgleda izvrsno izolirana budući da uopće ne čujem glazbu iz kluba samo jedna vrata dalje, te uočavam prašine po podu zajedno sa nekakvim metalnim krhotinama. Sredinom sobe dominira improvizirani medicinski stol, pretpostavljam da se može iskoristiti i za kirurške svrhe, koji je sad dobio pozlatu. Hehe. Po njemu leže razbacani instrumenti, kantice, izvađene ladice, čak i nešto novca (ne previše, možda 200 do 300 dolara). Ostatak sobe je ispunjen pobacanim i razbijenim policama, većinom praznima, ali neke imaju sadržaja. I sad dolazim do Andreovog života. Ti sadržaju su nekakve staklenke ispunjene sa neprozirnima zelenkastima, crvenkastima tekućinama. Pretpostavljam da je nešto unutra… ali mene iskreno ne zanima. Ionako mogu pogoditi. U jednom kraju sobe vidim stolicu i nešto odjeće prebačene preko nje. Ne bih odjenuo njegovu odjeću, tko zna gdje je bio s njom. Kako god bilo, mog paketa niti moje odjeće nema. Iskreno se nadam da ih je Andre uzeo. I da ih planira vratiti, naravno, inače ćemo imati nesporazum. Još važnije, ni mojeg oružja nema… o veselje.

Odlično, znači ovdje sam bez oružja, odjeće i bez paketa… još samo da se mogu sjetiti što je bilo u njemu (stvarno zgodno ovo selektivno pamćenje koje uvijek viđamo u filmovima). Jedino što nisam znao da stvarno postoji. Ponovno prelazeći rukom preko sebe opipam sada već ožiljke od dobivenih rana… i sjećam se kako sam ih zadobio. Potjera… policajaci… dvojica njih. Ganjali su me preko autoceste sve dok skladišta (zašto je bitno?) i tamo smo imali okršaj. Nesvjesno prelazim preko rana. Izgleda da nisam baš veselo prošao, ali bolje od njih dvojice sigurno jesam. Prvoga sam uspio pogoditi istog trenutka kad su se zaustavili, ali onaj drugi se ipak iskazao kao veći problem. Ne sjećam se metaka ni nestajućih detalja, ali grimizna bol je i dalje u sjećanju. Znam da me dobro napucao, čitavo punjenje ako se ne varam. Već dugo nisam osjetio toliku bol i nisam se bio pripremio za nju. Posljedice su vidljive. Ali sredio sam ja njega na kraju. Lucas… to mu je bilo ime, ako je vjerovati znački. Šteta što nisam imao vremena ostati da vidim jesam li ga sigurno dokrajčio. Ipak… sumnjam da bi ga išta moglo spasiti od onih rana (po krvi nije imao pancirnu košulju). Tada me obuzeo onaj gotovo zaboravljeni osjećaj slabosti i predaje, onaj kojeg toliko dugo nisam osjetio. Moram priznati da me prestrašio i podsjetio zašto je svaka, ma koliko se slaba činila, osoba danas opasna. Zadnjim snagama (premda nisu bile moje) sam nekako dopuzao (možda pretjerujem, ne sjećam se) do najbližeg Salona koji mi je pao na pamet, bez obzira na moje stanje (koje je bilo?) i trenutnu situaciju. Andre je bio tu, premda mi on definitvno ne bi bio prvi izbor da sam mogao birati. Ali što je bilo u ono paketu? I gdje je? Ima li ga Andre? Ne znam, ali to je još samo jedno pitanje koje ide na pitati-Andrea-kad-ga-vidiš popis. Još nekoliko koraka… da, sve je zatvoreno i spojeno. Mislim da sam spreman za ići, ali ipak ću još pričekati dok se Andre vrati. Ne bi bilo pošteno odbiti njegovo gostoprimstvo, pogotovo ne u ovoj situaciji.

Ponovno zveket kod vrata, ovaj put sa vanjske strane (očigledno). Vrata se otvaraju, ali ovaj put ne čujem zvuk glazbe… zapravo, ne čujem ništa. Je li moguće da se klub već zatvorio? Onda opet, nisam nikad čuo za klub koji bi se ispraznio za deset minuta. Vidim Andrea kako ulazi i otvara vrata što je manje moguće, trzajući glavom nekako. Tada ga čujem kako govori:

„Ispričavam se, samo trenutak.“

Stupa u sobi gledajući prema meni sa nesigurnošću. Taj pogled znam – požalio je nešto.

„Znao si da će se ovo dogoditi. Već su došli po tebe.“ kaže mi nesigurnim glasom.

„Da. Brži su nego što sam očekivao. Ti ih nisi pozvao?“

„Ne, znaš da nisam.“

„Znam“ kažem mu ja, gotovo posramljen što sam to i pomislio. Andre me je do sada već spasio nekoliko puta, ali to ipak nije značilo da mu bezrezervno vjerujem. Vlastita sigurnost je na prvom mjestu. „Koliko ih je?“

„Koliko sam vidio četvero, ali ne isključujem mogućnost da ih je vani više. Traže da se svojevoljno predaš radi informativnog razgovora.“ ovaj put sa zlim sješkom.

O da. Svatko sa imalo pameti zna što je to informativan razgovor s ovim tipovima – teška dilema između paljena ili tradicionalnog primanja olova… na agresivni način. E pa bojim se da mi umrijeti ponovno nije na današnjem rasporedu.

„Jesi li ispraznio klub? Vidim da je glazba nestala.“

„Uh-uh, oni su ispraznili klub. Pod izlikom da su neki nepostojeći inspektorat. Klišejan MO, ako mene pitaš. Ali onda opet, nisu došle glavešine glavom i bradom…“

„Čekaj, čekaj“ sada sam zbunjen. „Koliko je sati uopće?“

Sada je vrijeme na Andreu da nabaci WTH? lice: „Pa sada je deset sati ujutro. Prespavao si noć i dobar dio jutra.“

Da, ipak ima nade. Mislio sam da sam gotovo… ali sada mi se navlači smješak.

„Hehe, rekao sam ti da me kopiraš. Ne stoji ti loše.“ opet Andre sa zlobnim komentarim (gotovo humoristično kad dolazi od njega). „Pretpostavljam da ćeš trebati nekakvo oružje… a ni odjeća ne bi bila na odmet, pretpostavljam?“

„Tako nešto, da.“ Mogao bi i odvaliti glavno pitanje kad smo već kod toga. „Jesam li možda imao nekakav paket kad sam došao? Nešto malo, stane u jaknu, vjerojatno umrljano krvlju?“

„Nisi donio ovdje ništa takvo ili slično.“ kaže mi odrješito. Pretpostavljam da govori istinu (kvragu, ipak mi je spasio život). „A sada, u vezi oružja… mislim da imam nešto sitno tu. Ništa bolje od ovoga čime si i sam bio napucan, ali bi trebali poslužiti protiv onih vani. Pomoli se da ne nose pancirke.“ kaže i krene prema jednoj u potpunosti polomljenih polica. Dok kopa kroz otpatke i same slomljene police, vidim metalne odsjaje u hrpi. Znao sam da sam trebao pogledati tamo kad sam imao prilike ranije. „Aha! Evo ga.“ i izvuče jedan Glock, po svoj prilici prastar, zajedno sa jednim punjenjem. „Misliš da će biti dovoljno?“

„Ne“ odvratim „ali će morati biti.“ i pogledam stari pištolj. Izgleda kao da nije vidio akcije, a ni sredstva za čišćenje, dobrih 100 godina. Nadam se da se nije zaglavio. Samo bi mi još nedostajalo da mi šaku odnese (nemam toliko vremena za gubiti).

„U vezi odjeće, morati ćeš uzeti nešto mojega, premda ti je to zadnje na pameti.“ prostrijeli me gotovo uvrijeđenim pogledom: „ili može uzeti ovu svoju odjeću. Ja osobno ne bi preporučio hodanje po ulici sa propucanom odjećom ali hej – tvoj izbor.“

„Daj mi moje stvari.“ Ni u ludilu Andre, ni u ludilu.

„OK. Hvataj.“

Nekoliko trenutaka kasnije kad se odjenuo i pošteno prikačio pištolj za pojas (ne bi bilo Boga da Andre ima korice) opet začujem bubanje po vratima ovaj put popraćeno glasom… ženskim glasom.

„Otvorite vrata, znamo da je tamo!“