Evo nove moje priče i uživajte, znam da priča nije nešto, jer nema atmosferu kao ova na papiru. Uživajte
http://docs.google.com/Doc?id=dfdvch7w_7dhnq96 KRIŽ Short
story written by – Toni
Juričić KRIŽ Po neznam koji put, svoje znojno čelo
obrisao sam krpom. Zadihano sam pratio svojeg vodiča, na kojem nije bilo ni
traga umora iako je nosio moje torbe. Snažan mladić, to moram priznati. Sunce
je žarilo svom snagom na svom tronu visoko u nebesima. Na nebu nije bilo
nijednog oblaka, bio je to pravi ljetni dan popraćen toplotnim udarom. Već tri
sata hodali smo kroz ovu šumu do planinskog sela *******. Posebnu pozornost u
šumi su mi privukli stare i razrušene kuće, te raznorazne kapele. Svako toliko
naišli bismo na ovce i njihove pastire. Sav zadihan upitao sam vodiča kad čemo
napokon stići do tog prokletog sela.
– Još malo, još oko dva sata hoda –
odgovori mi on. Da da, jako malo je još dva sata pješaćenja po ovoj groznoj
toplini. Nakon par trenutaka došli smo do jedne male stare ( i razrušene )
crkvice koju je skrivala šuma. Pored crkvice je bilo savršeno mjeto da se
domoriti čistina i hlad, nešto što smo tražili par sati. Začudo, moj vodič
nije se obazrao na tu crkvicu već je nastavio dalje. Nije mi bilo jasno zašto
je nastavio dalje te sam ga zazvao. Ne mogu opisati njegov izraz lica, njegov
pogled kad je vidio gdje sam se odmarao. Na njegovom se licu jasno vidio užaš,
a u očima strah.
– Brzo se makni od tog mjesta, naći ćemo
neko drugo mjesto za odmor ! – dreknuo je na mene, a ja se iz inata nisam
dignuo s kamena na kojem sam sjedio. – Vjeruj mi ne želiš biti ovdje,
zaustavit cemo se na prvoj čistini na koju naiđemo, to je samo desetak minuta
hoda odovdje. –. Dignuo sam se s kamena, te smo se zaputili prema selu. Vodič
tijekom tih deset minuta do odmorišta nije rekao niti riječ. Kad smo napokon
stigli do odmorišta i sjeli se na pod, on je cijelo vrijeme buljio prema putu
od kojeg smo došli, gledao je prema kapelici. – Znaš li zašto sam te odvukao
od onog groznog mjesta ? – ja niječno klimnem glavom, a on nastavi s svojom
pričom
– Odvukao sam te od onog mjesta zato jer
je to mjesto užaša, mjesto kojeg se treba kloniti danju te pogotovo noću ako
ti je stalo do duše. Ona crkva nije više sveta. Ona je sad u službi samog
vraga i njegovih bezdušnih podanika. Jednom sam se odvažio ući u nju po noći,
srećom te noći nije bio sabat. Čudne stvari ljudi rade kako bi dokazali
hrabrost svojoj simpatiji. Crkva se doima prazno, ali osjećaš nešto dok se
nalaziš u njoj. Neznam ako je to strah ili stvarnost. Zidovi crkve ispisani su
raznim sotonskim simbolima i invokacijama. Kažu da te invokacije, pročitane u
pravo doba, prizivaju same vladare pakla na zemlju da se pridruže svojim
podanicima u njihovom prljavom i griješnom balu. Neki govore kako su čuli
zvukove groteskne zabave duboko u noći kako dolazi iz smjera crkvice. Ja sam
onog dana ostao jedan sat u toj Vražjoj kapelici i moram priznati da se nikad
u životu nisam tako bojao. Osjećaj da nisi sam te da te netko cijelo vrijeme
gleda i smije ti se u lice nije ugodan, zapravo je grozan. Najviše me užasnuo
obrnuti križ u središtu crkvice. Približio sam se križu te sam ga vratio na
pravu poziciju, kako je i trebao biti. Tog trenutka vjetar je zapuhao svom
silinom a gromovi su zagrmili. Čuo sam tisuću glasova od tisuću prokletih
duša, kako me kunu radi svetogrđa. Sav u strahu izjurio sam iz nje i nikad se
nisam više previše približavao tom đavoljem svetištu. Danima sam buncao u
strahu, vrijeme sam provodio u crkvi moleći boga da zaboravim onaj užas. Zbog
mojeg duha i želje za dokazivanjem hrabrosti Bog mi za kaznu nije izbrisao iz
sjećanja onu groznu večer. Dobro je i postupio, jer sad barem mogu ostale
upozoriti. –
Priču sam slušao pozorno i moram
priznati da su me prošli trnci dok ju je vodič pričao. Nakon šta je završio s
pričom, zašutio je. Nakon par trenutaka ponovno smo krenuli do sela. Tijekom
cijelog puta on nije prozborio niti riječi, cijelo je vrijeme šutio i
vjerojatno se prisjećao one užasne noći o kojoj mi je govorio. Nebih volio
biti na njegovom mjestu i nakon onoga šta mi je ispričao, ni za koje pare
svijeta nebih proveo noć u onoj „ ukletoj “ crkvici. Dva sata smo se uspinjali
do sela i ta dva sata bili su dva najsporija sata u mojem života. Bili su
poput vječnosti i taman kad sam pomislio da nikad necemo stići do sela
odjednom sam ugledao crkveni toranj u daljini i oko njega kuće. Sve šta smo se
više približavali trgu sela, kuća je bila sve više a većina je ljudi bila na
polju. Nekolicina me gledala kao da nisam s ovoga svijeta, dok su me drugi
promatrali ispod oka poput bolesnika. – Ne obaziri se na njih, rijetko kad
dođe koji stranac u ovo selo pa im je sve to čudno. – reče mi moj vodič i
prijatelj, a ja sam samo uzdahnuo. – Ovi ljudi su vrlo pobožni, i mogu reci da
su vrlo primitvni glede toga – reče mi prijatelj, a ja ga upitam zašto te mi
on odmah odgovori – Samo recimo da se striktno drže biblije –. – Znači pobožno
selo ? – upitam ga ponovno, a on odmah odvrati – I previše pobožno ako se mene
pita, mislim da češ ovdje imati velike muke s prilagođavanjem –.
Selo je bilo nekako tmurno, stanovnici
su bili smrtno ozbiljni. Za oko mi je zapela malena fontana smještana u srcu
trga. Na vrhu fontane je stajao anđeo raširenih krila s mačem u ruci. Odmah
sam prepoznao anđela na fontani, to je Sveti Mihael. Moj vodič se oprostio
samnom, poželio mi sreću u životu te otišao i pustio me na milost i nemilost
ovog sela. Ušao sam u jednu krčmu koja je zjapila prazna te upitao ako imaju
praznih soba. Srećom imali su praznih soba jer nije bio sajam. Čuo sam da su
sobe popunjene kad je sajam te da razni trgovci spavaju po ulicama ili u crkvi
jer se boje vraćati kući noći i to upravo zbog lokalnih legendi. Srećom u
krčmi se nalazio njezin vlasnik koji je za razliku od ostalih stanovnika vedra
i vesela osoba, te me upoznao s običajima stanovništva. Prvo me upitao zašto
sam došao u ovo selo, a ja sam mu odgovorio da sam čuo da u ovom selu mogu
pronaći svoj mir i oporaviti se od stresnog gradskog života. Vlasnik se od
srca nasmijao i rekao da je to istina. Također je napomenuo da su oni vrlo
pobožni ljudi te da svakog jutra i svake večere odlazili su u crkvu, te se
nekoliko puta na dan molili. Molitva prije jela također je bila neizostavna.
Također mi je rekao da se seljaci skupljaju u ovoj krčmi nakon večernje mise
te razgovaraju o danu uz koju čašu dobroga vina. Odjednom smo začuli plač i
glasove izvan krčme. Kad sam izišao iz krčme vidio sam jednu staricu krhke
građe i duge sjede kose. Lice joj je bilo prekriveno suzama i cijelo vrijeme
je plakala i nešto buncala. Jadnica je pala na koljena u svojoj muci. Cijelo
vrijeme gledala je prema crkvi ispred koje se nakupilo mnoštvo. Starica je
plakala i plakala te bacala grozna proklestva na crkvu i mještane. Mještani su
joj uzvratili gađajuči je raznoraznim voćem i povrćem te joj dobacivali grozna
i uvredljiva imena od koje mi je jedna upala u uho, a to je bila – Vještico !
–. Nakon par trenutaka, jadnica je otišla iz sela sva u suzama a stanovnici su
joj se smijali i priejtili joj što ce se dogoditi ako se vrati u njihovo selo.
U mojem se srcu pojavilo iskreno žaljenje za staricu, htio sam joj pomoć ali
bi me seljani najvjerojatnije ubili. Vratio sam se u krčmu gdje me je dočekao
vlasnik. – Tko je ona žena ? – upitao sam ga, a on mi odgovori – Pred tjedan
dana još je bila u ovom selu, ali odkad su joj kćer optužili da je vještica i
spalili je na lomači potpuno je prolupala te pobjega iz sela. –. – Molim ? Zar
ste spalili njezinu kćer samo zato jer ste mislili da je vještica ? – dreknem
na njega, a on me pogleda prodorno te počne vikat na me – Nismo mislili, znali
smo da je vještića ! Naše usjeve i stoku je pogodila čudna bolest, a ona se u
noći kad se održava sabata vraćala kući u ranim satima, a to jasno pokazuje da
je vještica te da je sudjelovala u groznim orgijama s samim Luciferom ! –.
Nisam mogao vjerovati onome što čujem te sam se povukao u sobu. Kroz prozor
sam gledao kako seljani odlaze na večernju misu, te nakon nje se idu opijati u
krčmu. Primjetio sam jednu čudnu stvar u mojoj sobi, a to je bio naopaki križ.
Pomisli oam u sebi da ga boljevratim an pravo mjesto jer ako tko to vidi,
spalit ce me na lomači poput one jadne djevojke. Zanimljivo je bilo da ga
nikako nisam mogao vratiti na normalnu poziciju jer je on uvijek padao i
stvarao naopaki križ, znak vraga. Odlučio am da cu to sutra popraviti te
umoran od svega što mi se danas desilo, legnuo sam u krever i zaspao.
Te noći imao sam grozan san. Sanjao sam
selo, sve kuće su gorile kao i nebo koje je bilo crveno poput krvi. Bilo je
užasno toplo, vjerojatno kao i u paklu. Čuo sam plač djece, djevojke i žene
kako vrišću u orgazmu, te muškarce kako plaču. Fontana na kojoj se nalazio
Sveti Mihael bila je crna poput noći, a iz nje je izlazila krv. Na vrhu
fontane umjesto Svetog Mihaela bio je grozni demon s ogromnim rogovima i
krilima na čijem se licu nalazio smiješak. Crkva je bila u plamenu, a njen
toranj je idalje zvonio iako je i on bio u plamenu. Ušao sam u palmteću crkvu
i ondje vidio kako seljaci kleču na koljenima a ruke su sastavljenje u znak
molitve i zavezane u trnje a njihove oči su bile iskopane. Iza oltara nalazio
se obrnuti križ na kojem je bilo razapeto neko grozno biće. Nije bilo razapeto
poput Isusa, da su mu ruke bila na svakom kraku križa, već su njemu noge bile
prikovane na svakom kraku križa a ruke na mjestu gdje su Isusu bile pribijene
noge. Najgore od svega to biće bilo je živo i smijalo se groznim smijehom dok
je gledalo kako mu se slijepi seljani mole. Odjednom me opazilo i pogledalo
svojim žutim demonskim očima te se nasmijalo. Tog trenutka probudio sam se
vrišteći iz tog groznog sna. Izjurio sam iz sobe, korz krčmu sav u ludilu i
dalje vrišteci od straha kojeg sam doživio. Selo i okolne planine odjekivale
su mojim ludilom. Nakon što sam se smirio, sjeo sam na klupicu pored fontane i
primjetio ono najčudnije. Nikoga nije bilo. Nikoga moje vrištanje nije
probudilo. Ušao sam natrag u krčmu, no ondje nje bilo nikoga. Moje se tijelo
počelo još jače trest od straha. Ulazio sam u kuću do kuće i provjeravao ako
je tko unutra ali svaka kuća je bila prazna. Primjetio sam da je svaki križ u
kućama bio obrnut, križ koji je znak vraga. Odjurio sam u crkvu moleći boga da
me ondje neće dočekati onaj grozan prizor iz sna i srećom nije me dočekao.
Crkva je poput svih kuća u selu bila prazna, ali križ nije bio obrnut već
normalno postavljen.
Izišao sam iz crkve, te otrčao u krčmu
gdje se nalazila moja soba da uzmem svoje stvari i da pobjegnem iz ovog ludog
sela. Kad sam ušao u moju sobu vidio sam da je i kod mene križ normalno
postavljen. Približio sam mu se, te ga dodirnuo a čim sam ga dodirnuo on je
pao s normalnog položaja i okrenuo se naopako kreirajući onaj sotonski simbol,
simbol poruge kršćanskom bogu i vjeri. A iza mene na zidu se počela
pojavljivati slova od same krvi koja su stvorila poruku od koje mi se krv u
žilama zaledila – Koji te je bog noćas poštedio ? – Od silnog straha izjurio
sam iz ove zgrade u crkvu gdje sam na koljenim molio i čekao da se sunce
pomoli iz istočnih planina. Kad je sunce konačno izišlo i otjeralo mrak
zaputio sam se što dalje od ovog ukletog mjesta i tijekom cijelog puta mučilo me je pitanje : koji me je bog spasio te noći.
Početna stranica 
