Evo još jedne priče :
http://docs.google.com/Doc?id=dfdvch7w_8g376qb Raspeće Od kuda mi je poznat ovaj miris ? Ah da,
miris pečenog ljudskog mesa. Miris vještica. Moje uši su već napola gluhe od
tisuću vrisaka razapetih djevojaka dok vatra pali njihovo mlado tijelo, a
stotine seljaka iz svjetine ih osuđuju zbog njihovog vještičarenja. Kroz plač,
kroz vruće suze, priznavale su njihov pakt s vragom u nadi da će ih smrt brzo
snaći. Pri njihovom priznanju vatra je počela još jače goriti, a krici
djevojaka postajali su sve jači i prodorniji budeći sve zaspale seljake u ovom
selu izazivajući trnce u njihovim tijelima. Spalili smo oko stotinu djevojaka
ove godine, stotinu vještica koje su u službi vraga htijeli narušiti ono što
je naš bog stvorio, podarivši nam slobodu vlastitog izbora, a nezahvalni su to
iskoristili i prihvatili prazna obećanja odmetnutog anđela, izdajice našeg
jedinog boga. Goruća raspuća osvjetljavali su ovu mračnu noć. Jedna seljanka
je zaplakala gorkim suzama dok je gledala kako njena sestra gori u pravednom
plamenu koji će pročistiti njezinu prljavu i bogohulnu dušu. Primjetivši suze
na njenom licu, primjetio sam i vješticu u njoj. Samo vještica plače zbog
vješticom. Poslao sam čuvare po nju koji su je smjestili na raspelo pored
njene sestre. – Sad ce barem s nekim poznatim djeliti mjesto u paklu –
pomislih u sebi dok sam gledao kako se svije sestre opraštaju od ovozemaljskog
života. Ipak jedna mi je vještica privukla pozornost svojim poznatim licem. Za
razliku od ostalih koji su svoj svojoj agoniji zapomagali probijajući tihu
plamenu noć svojim vriscima ona je ostala mirna. Niti suzu ispustila, niti
krik izustila. Njezin pogled je cijelo vrijeme bio uprt u mene, a njezine usne
oblikovale su se u grozan osmijeh od kojeg su trnci prošli mojim tijelom.
Odjednom se zaderala tako prodornim glasom za kojeg je cijelo vrijeme štedila
snagu. Izrekla je najgoru vradžbinu koju sam ikad čuo, vradžbinu koja će me
uništit. Svjetina je utihnula, moje je tijelo utrnulo, znoj je počeo kapati
niz lice, a na vješticinom licu se ponovno pojavio onaj vražji osmijeh. Kažu
da se pred smrt prevrti cijeli život pred vašim očima, a meni se pred očima
prevrtio događaj koji se dogodio pred nekoliko dana.
Bilo je to sumornog nedeljnog jutra,
sunce je bilo zaklonjeno iza velikih i melankoličnih oblaka. Bio je to drugi
tjedan od kad je čudna bolest poharala selo. Bolest koja nije štedila nikoga
na svom putu uništenja. Najmočniji ljudi sela pokleknuli su pod njenom
razornoj moći. Svi doktori naporno su se borili protiv nje. Svakome tko je
došao do zadnjeg stadija bolesti, kad je osoba počela kašljati krv u svom
deliriju neznajući za sebe i buncajuci zazivala spasitelja, a bolest je
postala zarazna doktori su ih odvodili u mrtvačnicu gdje su i preminuli.
Seoski starci tu bolest su nazvali Vještičjom Kugom, kugu koju su stvorili za
odmazdu prema svojim mrtvim družicama. Seoska crkva bila je puna stanovnika
koji su se u nju sakrili od kuge, jer ih sad samo Gospodin može spasiti a i
molitva je savršen lijek protiv nje. Kao doktor i svećenik obilazio sam
bolesnike i davao im nadu u oporavak te učinio sve što sam mogao da ih spasim,
ali kad sam vidio da su dostigli konačni stadij, kada mogu ostale zarazit,
morao sam ih poslati u mrtvačnicu. Mnoge obitelji izgubile su vjeru u boga te
se okrenuli vračarima i vješticama kako bi izlječili svoje namilije.
Izliječene koji su bili izliječeni na vražji način slali smo na raspeće skupa
s vješticama koji su ih izlječili. Slali smo ih na raspeće jer su sad bili
Sotonini podanici, jer su primili njegov dar ozdravljenja te zauzvrat prodali
svoju dušu.
Tako sam ja te sumorne nedelje otišao do
jedne kuće na kraju šume. Jedna siromašna obitelj me zvala da dođem izliječiti
njihovog sina. Bio je na kraju snaga, treći stadij bolesti počeo ga je
dostizati. Ne mogu opisati tugu koja je zavladala kućom kad sam im priopćio da
moram odvest njihovog sina u mrtvačnicu da ondje umre u miru božjem, da je
preopasno da ostane ovdje jer bi mogao zaraziti ostale ukućane. Žalosno je
vidjeti kako mladić umire koji još nije iskusio radosti ovozemaljskog života,
ali takva je volja Gospodina. Tko smo mi da joj se protivimo ? Njegova majka
nije prestajala plakati dok mu otac nije pokazivao svoje osjećaje. Poput
pravog muškarca. Pored kuće čekali su „mrtvačka kola“, kako su ih popularno
nazivali, jer su odvodili bolesnike u mrtvačnicu iz koje nikad nisu izašli.
Mrtvozornici su ušli u kući po mladiće te ga uveli u kola. Žalostan je to bio
trenutak za obitelj, njegova se majka onesvijestila a očeve suzne oči konačno
su počele propuštati suze, izgubili su svog sina jedinca. Ostao sam malo uz
obitelj, da im budem rame za plakanje i potpora, te vidivši da se spušta noć
napustio sam kuću. Zaputio sam se kući kroz staru šumu. Moram priznati da me
je malo uhvatio strah dok sam prolazio njom. Odjednom me uhvatila slabost.
Nisam mogao kontrolirati svoje noge, počelo mi se vrtiti u glavi, a vid mi se
zamaglio. Izgubivši ravnotežu, pao sam na pod dozivajući pomoć. Nije mi puno
trebalo da shvatim kako je bolest zarila svoje zatrovane kandže duboko u moje
tijelo.
Bespomoćan sam ležao na tom šumskom putu
gledajući kako na zapadu sunce umire, poput mene i kako zavladava potpuni
mrak, noć bez zvijezda. Slušao sam lišće kako šušti dok ga hladan vjetar nosi
zrakom. Odjednom u daljini sam spazio kako mi, po putu, prilazi jedna gospa.
Bila je odjevena u bijelu haljinu. Hodala je sporim korakom sve dok me nije
spazila, a onda primjetivši me ubrzala je. Šaptala je neke riječi na meni
nepoznatom jeziku, a onda me podignula i odvela do svoje kuće duboko u šumi.
Bio sam opijen nekim čudnim mirisom bilja koji je prevladavao u toj kući. Bio
sam svijestan svega što se događalo, ali nisam se mogao pomaknuti niti
osjećati bol. – Vještica – pomislih odmah i pravo pomislih. S svojim je nožem
urezala neki čudan znak u moja prsa te je počela nešto kuhati u svojem loncu u
kojeg dodavala je razno bilje, a nakon par trenutaka ono šta je kuhala stavila
je u jednu času koju je prislonila meni na usta i natjerala me da popijem.
Prokleta vještica. Moje tijelo počelo se nekontrolirano znojiti, a ona me
prekrila debelom posteljinom. Shrvao me umor te sam upao u duboki san. Ni sam
neznam šta mi je sotonina služavka radila dok sam bespomoćno ležao u krevetu.
Ujutro sam se probudio kao nov. Nije
više bilo one bolesti. Ponovno sam imao svoju snagu. Pored mene, na krevetu je
sjedila ona. Vještica koja me spasila. Gledala me svojim lijepim smeđim očima.
Začarala me s tim pogledom i ja sam bio pod tom čarolijom sve dok nisam začuo
glasove izvan kuće. Bili su to glasovi inkvizitora, mojih prijatelja i
suradnika. Svom snagom sam se zaderao, namjerno da me čuju. Vještičino lice je
problijedilo kad su u kuću ušli inkvizitori. Ja sam se brzo dignuo s kreveta i
naredio im da zgrabe vješticu koja me htjela otrovati. – Kako mi to možeš
učiniti ? – zaderala se na mene, a ja sam je svom snagom tresnup da je
prokletnica pala i udarila glavom te ostala na podu onesviještena. – Odvedite
je – naredih inkvizitorima koji me i poslušaju.
Odjednom pred očima mi se pojavi stotinu
seljaka s bakljama u rukama, a ono grozna vradžbina konačno je popustila. Moje
paralizirano tijelo konačno se počelo micati, ali usne su mi i dalje bile
utrnute od šoka kojeg sam doživio. Prokleta bijela vještica koja me izliječila
izustila je ono čega sam se najviše bojao, i to tako prodornim glasom da je
ušao u uši svakog seljaka koji se ondje nalazio. Inkviztore su prošli trnci od
onoga šta su čuli.
– Sotonin sluga ! Sotonin Sluga ! –
derala se kučka, – On je doveo kugu u ovo selo ! On ju je doveo ! –. Svjetina
se okrenula prema meni, a moje usne konačno su se mogle pomaknuti – Nemojte
joj vjerovati ! Ona je vještica ! Kome cete vjerovati ? Meni ili toj lažljivoj
vještici ? – izderah se na seljake. Sve je zašutilo, a onda se javi jedan
seljak – Ja sam ga vidio kako je ove nedelje u noćnim satima vodio ljubav s
tom vješticom ! –, a na njega se nadovezao drugi – Ja sam ih vidio kako skupa
odlaze u njezinu kuću ! –.
– To je i istina ! Da, vodili smo ljubav
cijelu noć ! Sotonin poslanik je tog dana došao kod mene da mi zapovijedi na
koga da sve bacim kugu, a kasnije smo strasteno vodili ljubav – derala se
prokletnica, a jase sjetim da nema nikakvih dokaza osim svjedočanstva pijanih
seljaka i izderem se na svih njih – Kako znate da sam to bio ja ! Nemate
dokaza da sam ja taj koji je bio te noći kod nje, a nemate dokaza da sam ja
sluga samog Lucifera –.
Zavladala je tišina, a nakon par
trenutaka javili su se ostali seljaci podržajuci me, jer ipak najgore su
vještice, njima se nikad nesmije vjerovati. – Zašto bi onda slao ostale
vještice na raspeće ? – smijući se upitali su seljaci vještice koja je
zašutila, a onda se zaderala – Skinite mu košulju ! Na njegovim prsima je
sotonski znak, pečat kojim potvrđuje da je Luciferov sluga te da njegova duša
više nije u njegovoj vlasti, več je u vlasti našeg gospodara Tame ! –. Moje je
tijelo ponovno postalo paralizirano od onoga što sam čuo, nisam se mogao
pomaknuti, a stotine je seljaka navalilo na mene. Rastrgali su moju košulju i
vidjeli znak koji mi je kučka urezala one nedjelje. Jedan me seljak puknuo po
glavi od čijeg sam se udarca onesvijestio.
Probudio me odvratan smrad dima i vriska
stotinu žena i muškaraca, starih i mladih. Moje tijelo zauzela je grozna bol,
kako da sam na vatri, a nakon šta sam otvorio oči vidio sam najužasniji prizor
svog života koji je ujedno i moj zadnji prizor. Bio sam razapet na vatrenom
križu kao stotine ostalih. Živ sam gorio. Vatra je pržila moje meso, a mojoj
se glavoj motalo jedno pitanje
– Koliko od njih su zapravo sotonini
sluge ? – . Pogledao sam pored sebe i vidio onu mrtvu prokletnicu na
raspetilu, kako me gleda svojim spaljenim licem na kojem se i dalje nalazio
onaj vražji smiješak. Od silnog užasa i silne boli koja je probadala moje
tijelo kriknuo sam, a moj se krik izgubio u kriku tisuća nevinih žrtava koji
su živi gorili na plamtećem raspeću.
Početna stranica 
